DIO 22.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Najlakši način da se borite protiv prazne stranice je da na nju jednostavno nešto napišete. Ali da znate što napisati ne biste imali problem prazne stranice. Za Anu život je stvarnost koja je pobijeđena onog trenutka kada shvati kome i na koji način želi poslati poruku svojim postupcima. I nema u danu kod Ane niti jedne prazne stranice. Ona razmišlja, piše, dodaje, preslaguje i svaku ideju razradi tako da ona i samo ona ima koristi. I tako sada u zajedničkoj tvrtki koju nakon razvoda ipak dijeli sa suprugom, ne isplaćuje uposlenicima plaće, doprinose, ne plaća PDV, jer ima dobru ideju kako da ide na ovrhu vlasničkog udjela svog bivšeg supruga. I sve radi po redoslijedu koji običnim promatračima ne izgleda logičan, ali ona ljudske mozgove bombardira i iznenađuje i njen mozak nikada nije umoran. Ona pojedinačno ideje raspršuje u sto smjerova i tako izazovno ide naprijed. Ona je, i kada glumi bolest, u interakciji s dubokim i snažnim osjećajem da su konci u njenim rukama, ona puno ne raspravlja, ona djeluje. I ponekad sve izgleda izrazito jezivo i uz nju ljude stalno očekuje nekakva nelagoda i iščekivanje. Zvučat će paradoksalno, ali s njom ruku pod ruku uvijek ide neko zlo i ona to naprosto obožava - šokirati ljude umom koji briljantno stvara zaplete i rasplete koji samo njoj idu na ruku.

Protagonisti mojih priča koji žive u mojoj mašti, miljenici su ovog grada i ove sredine koja polako odumire. Ana je svjesna da joj se u prošlosti nešto jako loše dogodilo, ali je još uvijek živa na svoju vlastitu nesreću ili sreću. U kruni njene karijere puno je toga što ne smatram hvale vrijednim i ona čim ugleda svijetlo dana odmah kreće sa svojim planovima koji će nečiji život okrenuti naopačke, pretvoriti u pepeo. Uvijek je na pravom mjestu i u pravo vrijeme, pa čak i onda kada se njen bivši sukobljava sa štićenom osobom i saborskim zastupnikom i obojicu ih pušta da vrište, jer zna da će obojica preživjeti, jer umirući rijetko tko vrišti. I Ana je posve kompetentna osoba da u velikom slučaju svjedoči jednom ili drugome u korist, za dobru cijenu i tako jednog od njih spasi, samo je potrebno odlučiti koji će od njih dvojice platiti više i kojemu je sloboda milija. Ana je ovisna o tabletama i uvijek ih ima napretek. I samo da znate, Ana nam još nije pokazala svoje pravo lice, ja mislim da je dijabolična, luda i vrlo vjerojatno pati od graničnog poremećaja ličnosti, ali to ja samo mislim. Ona će jednom biti prisiljena reći svoju pravu priču i neće to morati biti realistično, ali će to po njenim uvjerenjima morati biti pravedno.

Da se Anu pita ona bi svaki ljudski neuspjeh kažnjavala amputiranjem jednog djela tijela i sve u njenoj glavi ima drugačiji značaj. Oko Ane je uvijek teror, zlo i nemir i sve se to gotovo može opipati. Što li će Ana napraviti slijedeće? Da li je dobro raspoložena ili je danas dan za kasapljenje nekoga fizički i psihički. Ana je stvarno okrutna, ali njoj je ta njena okrutnost posve nepoznata i ona misli da čini dobre stvari. Ništa i nitko Anu ne može spriječiti u njenom naumu, nitko ju ne može smesti niti preklinjanjem, niti zapomaganjem, a niti vrištanjem. Ja ne mogu zalaziti u dublju analizu njezine dijagnoze, ali sve što Ana radi uvijek je jezivo. Od svega što učini najgore je to mirenje njenih žrtava sa sudbinom i to što ona one koji joj se suprotstave pretvara u životinje izmučene bolom, bez ikakvih moralnih načela. Postaju njena slika i prilika. Ona preko svake mjere voli one koje bez razloga mrzi jer joj se usude suprotstaviti.

Lik je to unutar osobe i nikada nije dosadna, polako počinjem razumijevati njezinu svrhu. Ana je kroz život hodala, a život joj nije bio meki tepih, već hod po čavlima. I izgubila je vječnost žedna ljubavi i nježnosti, one prave i iskrene...I otuda ova moja slova na praznoj stranici, slova su to za dušu koje dijelim s vama čitateljima.

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ