KNJIGA TREĆA

DIO 36.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Globalno gledano, mi smo stalno u nekim verbalnim sukobima i generacije nam odrastaju u tom iskustvu stresa koji čovječanstvu ne donosi ništa dobro. A naši motivi za sukobe su mržnja, nejednakost, društvena, politička i ekonomska raznolikost i onda se pojavi neka iznimno jaka osoba s negativnim osobinama koja nam donosi još veću patnju. I svi smo tada skloni povući ručnu i pustiti te i takve da razaraju ovo malo zdravog tkiva što je ostalo. I sada smo svi na granici izdržljivosti, a eksplozija vijesti nas još više zbunjuje. U moru dostupnosti tih i takvih informacija teško je razlučiti koja je verzija bliže istini. Postali smo cinici, nepopravljivi depresivci, lišeni svakog ideala, a svaku iluziju koju imamo o dobrom i lijepom životu svakodnevno prljaju pokvareni ljudi, svojim životnim iskustvima. I svakodnevno znamo sve više, a sve manje znamo što da radimo s tim znanjem. I prestali smo kreirati bolji osjećaj svega oko sebe i nema više niti napora s naše strane da nešto promijenimo na bolje.

Prolazimo kroz godine,bez vlastitog iskustva, gradimo stavove na tuđim iskustvima, živimo tuđe živote provučene kroz filtere virtualne stvarnosti. Moje pisanje je za mene posljednji zid obrane, filter koji mi daje kontekst vijesti iz života nemoralnih političara koji žive bez imalo skrupula. I sve to dovodi do tragedije u ljudskoj prirodi, pa odjednom više ne znamo što kao pojedinci želimo, ne znamo više što nam treba, dobili smo hiperinflaciju banalnosti arogantnih političara, a politika mi sve više liči u našem gradu na estradu, na performans koji remeti svaka čovjekova očekivanja i izaziva reakciju nemoći. Posljedica svega toga je porast populizma u kojemu se utapamo, a ono što zabrinjava je da se polako slažemo sa svim tim i ne očekujemo više nikakve rezultate koji bi nam donijeli bolji život. Začahurili smo se i tolerancija i razumijevanje su sve teže održivi ideali jer plime nakaradnih vrijednosti prijete našim životima.

Došli smo do vakuuma i nismo sposobni kao ljudi razabrati pametno i dobro. Političari kontroliraju naše živote, a to ljudska svijest ne može sagledati i sve to je odavno izašlo iz okvira zakonskih i moralnih kapaciteta društva. Imam osjećaj da se ponekad krećemo svi prema globalnoj katastrofi i dovoljna je samo iskra da puknemo. Dosta mi je tih sranja koja nam tvitaju, tempa u kojemu tehnologija napreduje, a mi nazadujemo. Zapravo nitko u ovom gradu nema hrabrosti suprotstaviti se svemu tome i napraviti plan kako umanjiti ekonomski udar; stvarno mi više ne upravljamo sami sobom, a mudraci samo peglaju  plastične diners kartice i troše novce svih nas. O transparentnosti tih troškova niti riječi. Svijet je krenuo dalje, a mi smo u ovom gradu odustali od sudjelovanja. I sve je lišeno smisla. Postali smo dio kolektivnog društva klimoglavaca, prestali smo biti aktivni i samosvjesni. Pojedinačno nitko više od nas nema više nikakvih očekivanja, a sve što se u gradu radi podržavamo kao politički opravdano. Za kruh ćemo valjda imati, snalazimo se već dugo. Navikli smo na to. A dok se mi snalazimo, tumači naše gradske politike se isto tako snalaze.

I njihovo bogaćenje postalo nam je sasvim normalno, a događa se bez ikakve političke odgovornosti. I sve to uz mutne poslove, sve nedorečeno, nedosljedno. Ja ih vidim kao nekompetentne  kreatore života s bezbroj manjkavosti, i sve je to bez strategije i nekakvih normativa. Kao da smo postali instrumenti koji svjesno služe za opravdavanje ne djela tih političara čiji domet seže od izbora do izbora. Rezultat svega toga je naše trpljenje, ne zato što smo ugnjetavani i potlačeni,već zato što bi mnogi od nas radili baš to isto da su na vlasti. Apstraktni je pojam da želimo pravnu državu koja štiti svačije interese, državu vladavine prava, reda i zakona po mjeri građana.

Naši političari s dubokim džepovima pokazali su nam na praktičnom planu kako zaobići pravila i kako da ih pustimo na miru i kada sve to ipak znamo.Valjda je tako uvijek bilo u našoj svijesti i biti će. Pojma nemam. Ali sam sigurna da imamo vlast koju ne želimo, koju nismo očekivali, ali imamo upravo onakvu vlast u gradu kakvu smo zaslužili. I zato da nitko nije pisnuo! Neka rade što hoće i koliko hoće. Jer te stvaraoce našeg kaosa biralo je 3000 ljudi.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ