KNJIGA TREĆA

DIO 22.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Kažu ljudi s godinama se navikneš na sve. Očvrsneš, nisi više osjetljiv kao prije. Ali neki u toj borbi sa životom postaju nemilosrdni i pljuskaju oko sebe koga stignu. Ja što sam starija mene svaki šamar boli dublje, a jaki su mi i bolni i oni koje drugi primaju od tih i takvih osoba. I valjda zbog vlastitog oporavka pišem. Hvatam se za riječi grčevito kao utopljenik za splav nakon beskrajnih sati plutanja. Hoću reći da mi se čini kako mi otpornost zbog tih gadnih ljudi sve više slabi, a duša želi reći: „Hej prestanite krasti ostavite sirotinji, popustite samo malo.

Dok je čovjek mlad, nije svjestan što sve život može, pa čak i kada te udaraju žestoko se opireš s nadom da je život ipak nešto više od dva reda tuge i reda sreće. Ali s godinama nisam postala mudrija, opreznija, ali nisam niti slabić, jer sam se naoružala sposobnostima da ipak razlikujem ljude od ne ljudi. I jako puno pamtim, naročito one ljude koji u ovom svijetu ne funkcioniraju kako sam ja to u svojoj glavi zamislila.Većina nas je u istoj kaši, samo što smo zaključali svoja srca i rekli im da šute jer nije ovaj grabežljivi svijet za njih. Da se razumijemo nisam ja nepovjerljiva, naoružana skepticizmom, ispunjena sumnjama prema svima. Ja sam samo odrasla i stojim čvrsto nogama na zemlji pa kada me lome imam dostojanstveno držanje. Život je borba. Ana na tu rečenicu uvijek klima s razumijevanjem, potvrdno, uzima boksačke rukavice i navlači ih na ruke. I udara. I pri tome nije uopće tužna.

Meni se čini da je njen svaki mišić u grču, napet ako ne mlati ljude oko sebe i u jednom kratkom uzdahu između dva napada ona živi taj svoj život. Kao da sam negdje gledajući nju i našeg saborskog zastupnika izgubila poantu i ne mogu uhvatiti ravnotežu, prihvatiti te i takve osobe kakve jesu i pokušati od njih izvući nešto za sebe. Zašto je borba ta koja se smatra odlikom jake osobe, a svjesni smo da im je stanje duha ispod svake razine.

Možda je i ovo moje pisanje djelovanje i otpor prema tim i takvim trulim osobama. Možda su i oni u kutku svog uma nezadovoljni time što su takvi, ali ne rade na promjenama. Možda su i oni nesretni jer su u konstantnom sukobu s onim što im je svemir stavio na raspolaganje, a to je brza i nepoštena zarada i moć kojom se služe. Hoćemo li mi u ovoj našoj sredini dočekati da te i takve osobe skinu svoje boksačke  rukavice i da rašire ruke prema drugačijem načinu života. Ih, ja sam svoje djelovanje svela na maštu i ostala sam naivna poput djeteta. Meni je dovoljno pogledati te ljude u nekim naoko običnim životnim situacijama i onda me obuzme čemer, jer shvaćam koliko ih je zgrtanje novca razorilo i samljelo. Baš ih je ovaj sistem uvalio u nevolje. Uglavnom svi ti dobro uhljebljeni ljudi koji se jako boje za svoje pozicije nemaju empatije i svakodnevno slušamo njihove laži. I tako oni nastavljaju biti generatori ovog teškog stanja u kojemu smo se našli radi tih i takvih i pošteni su prisiljeni živjeti s tim kreaturama.

Za mene je sve to zločin za koji možda te spodobe nikada neće odgovarati onako kako bi trebalo, jer njih nikakva kritika uopće ne zanima. Mislim da su prave vrijednosti izgubile na značaju i u jednom zdravom društvu ne bi takve osobe bile poštovane. I zato svi tonemo sve dublje. Dok oni imaju sve više, mi grcamo u dugovima i zbog tih i takvih svakim danom smo bliži ponoru. No, možda je sve ovo prolazna etapa naših života u kojima smo ograničeni utezima vraćanja dugova koje su drugi napravili. U svemu tome za sebe mogu reći da sam ja slobodan čovjek, jer nikome politički nisam ništa dužna pa me zbog toga i smatraju opasnom za ovaj truli sustav vrijednosti. A nekako mi se čini da se oni ipak raspadaju, jer ništa nije vječno. Pa niti njihova bolesna i jadna izopačenost. Oni su otrov  i oni će tu svoju tešku torbu prepunu imovine svakim danom nositi sve teže i teže. Ja sam izabrala biti ovo što jesam, a oni su u svojoj osvetoljubivosti  i okrutnosti otišli predaleko. Zapeli smo s tim i takvim ljudima, ali idemo dalje, ali moramo biti iskreniji prema sebi.

Da bi smo mogli otvoriti vrata boljem stvarima i ljudima u svom životu, stvarno se moramo odreći svega onoga što nam nije prioritetno i vrijeme je da svi ostavimo iza sebe stare obrasce ponašanja i vjerovanja, jer nas to sputava. Ako želimo napredovati trebamo napraviti veliku promjenu u svom životu, a to zahtjeva i žrtve, odnosno da osudimo ljude koji nas tlače. Još imamo vremena da se promijenimo, jer ako želimo bolje onda je sada pravo vrijeme da prestanemo sjediti prekriženih ruku, i da budemo pasivni promatrači u životu živeći od očekivanja kako će se nešto na neki način riješiti, bez nas kao aktera u ovoj životnoj priči. I da krive ljude i njihovo necivilizirano ponašanje stvarno treba raskrinkati, to je nužno zbog svih nas.

Iznenaditi ćete se koliko potencijala, resursa i talenata ima u ovoj našoj sredini, samo im ti i takvi nisu dali naprijed. Mogućnosti je bezbroj za dobre, a za zločeste tek kada promijene obrasce svog ponašanja. Ovaj život je poput vjetra, neke miluje, a neke šiba.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ