Proslava sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa

Radio Prkos 12.08.2024 ŠIRE NG PODRUČJE
img

U subotu 10. kolovoza 2024. godine, svečano je proslavljena svetkovina sv. Lovre, đakona i
mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa. Euharistijsko slavlje na otvorenom
pokraj Svečeve crkve u Požegi predvodio je varaždinski biskup i predsjednik Hrvatskog
Caritasa Bože Radoš, zajedno s požeškim biskupom Ivom Martinovićem, kanonicima
požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima grada Požege, bogoslovima i svećeničkim
aspirantima, karitasovim volonterima, mladima te drugim vjernicima.

Na početku slavlja biskup Ivo se obratio svim nazočnim vjernicima te kazao: „Slavimo
svetkovinu sv. Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa
pored starodrevne crkve, gdje ga Požežani od davnine štuju“. Podsjetio je nazočne kako je sv.
Ivan Pavao II. Apostolskim breveom „Kršćanske kreposti“ potvrdio sv. Lovru za nebeskog
zaštitnika požeške mjesne Crkve te je kazao: „Okupili smo se kako bismo sv. Lovri iskazali
poštovanje, očitovali zahvalnost i zamolili da nam snagom svoga primjera i zagovora
pomogne još dosljednije živjeti vjernost Bogu i Isusovoj Crkvi, svjedočiti je u sadašnjim
životnim okolnostima, osobito svojim karitativnim suosjećajnim pristupom svakom čovjeku u
potrebi. Svima vam zato radosno i od srca čestitam svetkovinu biskupijskog i Caritasova
nebeskog Zaštitnika, sa željom da svjedočenje vjere na djelu u požeškoj mjesnoj Crkvi nikada
ne oslabi, nego primjerom i zagovorom sv. Lovre bude sve snažnije!“, poručio je biskup Ivo
te uputio riječ dobrodošlice predvoditelju slavlja Boži Radošu. Pozdravio je potom svećenike
predvođene generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, članove Stolnog kaptola na čelu s
prepoštom Ivicom Žuljevićem kao i rektora crkve sv. Lovre Marijana Pavelića, a zatim i
ravnateljicu Biskupijskog Caritasa Katarinu Paulić zajedno s tajnikom Mauriziom Rezom i
drugim suradnicima. Srdačnoj dobrodošlici pridružio je i prisutne redovnike i redovnice,
đakone i vjeroučitelje, karitasove volontere, stipendiste biskupijske Zaklade i sve one koji
podupiru djelovanje Caritasa. S osobitom radošću biskup je pozdravio bogoslove i svećeničke
aspirante, kao i sve one koji su sinoćnjim molitvenim bdijenjem u crkvi sv. Lovre otvorili
slavlje u čast svetog zaštitnika.

Zahvaljujući biskupu Ivi na pozivu i pozdravu, biskup Bože je čestitao svetkovinu zaštitnika
Požeške biskupije i njezina Caritasa biskupu i svim suradnicima svećenicima, potom vodstvu
biskupijskog Caritasa, volonterima i svim nazočnim vjernicima. Pozivajući ih da upru pogled
prema nebu progovorio je o fenomenu padajućih meteora koji se naziva „suze sv. Lovre“
kazao je: „Sinoć smo imali priliku vidjeti suze sv. Lovre. To želimo i danas vidjeti i doživjeti.
Neki uspoređuju padajuće komete sa žeravicom roštilja na kojem je bio sv. Lovro mučenički
ubijen. Sv. Ambrozije kaže da je veća žeravica bila u Lovrinu srcu nego na roštilju. Želimo da
nas dotakne ta žeravica, neka dotakne svakoga od nas i zapali sve ono što nije zapaljeno
ljubavlju u našem životu“, poručio je biskup Bože.

Prigodnu homiliju biskup je započeo govoreći o važnosti razumijevanja Božje riječi kako
bismo mogli živjeti od nje te je citirajući sv. Jeronima podsjetio nazočne kako upoznavanje
pisma znači ujedno i upoznavanje samog Krista. Potom je kazao kako je pisana riječ jedan vid
upoznavanja i življenja riječi Božje, ali postoji još jedno pismo koje nije samo riječ, nego je
djelo koje je pokazano da ga možemo vidjeti i slijediti. „Kažu da su sveci živa riječ Božja.
Božja riječ je duboko utisnuta u njihovo biće. Oni koji gledaju svece dobro mogu pročitati
riječ Božju u njihovoj duši, jer ona je njihov život, ona je njihovo srce i tako je moćna da
zapali one koji čitaju. Dok čitamo riječ Božju iz svetoga pisma ona jednostavno čita nas. Dok

čitamo riječ Božju u životu svetaca, izlažemo "opasnosti" da ta iskra, žar iz njihove duše se
prenese u našu nutrinu i našu dušu“, poručio je biskup Bože te se prisjetio bolnih iskustava
ljudi koji su minulih dana u Hrvatskoj bili zahvaćeni požarom. Koristeći se slikom češera koji
zapaljen odleti i do 30 metara od stabla piri vatru, kazao je kako je poslanje vjernika da na
sličan način dopuste Božjoj ljubavi da se po njima širi na druge ljude. „Ne možemo zapaliti
duge, ako nismo iznutra zapaljeni, ako nema one žeravice na kojoj smo mi stavili sebe i
spremni gorjeti i izgarati“, poručio je biskup te ukazao na primjer sv. Lovre koji je izgarao
Božjom ljubavlju za bližnje. „Svi oni koji se danas približe sv. Lovri mogu osjetiti toplinu
njegovoga života, mogu biti izloženi jednom požaru ljubavi na koji je on bio spreman“ rekao
je varaždinski biskup te primijetio kako se iz života svetaca može iščitati riječ Božja, iako su
njihove biografije ispisane redovito u određenom kontekstu povijesnih datosti koje nama
mogu biti i nepoznate. Potom je progovorio o onome što je poznato o sv. Lovri. „Kažu po
jednoj teoriji da je najvjerojatnije rodom iz Španjolske, iz Aragona podno Pirineja. Otišao je
na studij u Zaragozu i ovdje je susreo svoga prijatelja učitelja koji ga je oduševio i zajedno su
pošli u Rim. Taj prijatelj je 257. godine postao rimski papa, uzeo si je ime Siksto II. Njihovo
prijateljstvo nije bilo samo ljudsko, nego naprotiv, imali su zajedničkog prijatelja za koga su
bili spremni dati život – Isusa iz Nazareta. Čvrsto vezani tim prijateljstvom mogli su
svjedočiti Isusovu ljubav. Iako se čini da je papa prvi pozvan svjedočiti, da je njegovo
svjedočanstvo ključno, tradicija Crkve nam kaže "ne", ne slavimo Siksta II. tako svečano u
Crkvi kako slavimo njegovog pomoćnika đakona, njegovu desnu ruku, đakona Lovru“, rekao
je biskup te nastavio govoriti o progonima za vrijeme cara Valerijana koji su 257. godine
zahvatili i sv. Lovru.

Potom se osvrnuo na naviješteno drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima koje oslikava dušu
sv. Lovre. „Pavao piše svojim prijateljima u Korintu o daru, o darivanju, o sijanju. Piše o
ljubavi koja mora biti nositelj svega. Govori da onaj tko daje, ne može davati jer je to zakon,
jer je biskup naredio neku kolektu za Caritas, jer skupljamo pa svi daju kao porez koji se mora
dati. Pavao kaže, ne mogu propisati porez vašoj bogatoj zajednici u Korintu, nego
jednostavno vam kažem, pokušajte osluškivati svoje srce. Ono što vam srce kaže i odredi to
činite. Mjeru ne određuje Gospodin, nego srce. Samo ono što se daje iz ljubavi ima snagu. Ne
može se davati preko volje. Ne može se zapovijedati da se čine djela ljubavi. Srce je ono koje
daje, srce je mjera i samo onaj tko daje srcem, taj daje velikodušno“, kazao je biskup Bože te
upoznao nazočne s izazovima s kojima se Pavao nosio. „Ako pažljivo čitamo ova Pavlova
pisma onda ćemo vidjeti koje je muke imao sa zajednicama u Korintu. Svatko ide nekim
svojim putem, ima svoj neki mali "obrt" i tu naviješta Isusa. Takav način govora o Isusu malo
pomalo sebe stavlja u središte. Kad sebe stavimo u središte, jako brzo se uzdignemo iznad
dugih“ upozorio je biskup te zaključio kako je Pavao imao iskustvo da su se mnogi u Korintu
uzdizali iznad njega. „Untoč tome, Pavao im govori koji je put zajedništva. Nema previše
rasprava. U raspravama nitko neće kazati "ja sam u krivu". Nikada se u raspravama nećemo
tako složiti da nam život počne teći istom rijekom, nego ima jedna druga rijeka kojoj se
trebamo pridružiti. To je rijeka koju nam govori evanđelje – Isus Krist, to je rijeka ljubavi.
Činite dobro! Onaj tko čini dobro, polako se sjedinjuje sa svim ljudima, najprije s braćom
koja su u potrebi. Pavao stoga govori Korinćanima da trebaju poslati ovu kolektu u Jeruzalem,
jer tamo ljudi jako teško žive. On ih ne poznaju, ali ako otkidaju i daju srcem nešto za njih
već pokazuju kako ih ljube. Oni koji zajedno upućuju dar drugim zajednicama, drugoj braći,
odjedanput postaju zajedničari u dobru. Ako želimo stvarati mir, uključujemo se u ovo djelo
ljubavi, davanja, darivanja, čineći dobro“, poručio je biskup.

Budući da je sv. Lovro zaštitnik Caritasa Požeške biskupije, biskup Bože je progovorio o
Caritasu koji je u srcu crkve. „Caritas je ljubav Božja koja stalno želi biti konkretno na djelu u
našemu životu. Ona ne želi da pepeo naše mlakosti pokrije žar evanđelja. Ako želimo živjeti
autentično evanđelje, biti ljudi Crkve, kršćani, tada trebamo imati ljubav Božju, darivanje,
Caritas u središtu svoje kuće, kao ognjište na kojem se stalno grijemo“ ustvrdio je biskup te
podsjetio vjernike kako neprestano trebaju biti spremni činiti dobro. Primijetio je kako
siromašne ljude društvo doživljava kao teret i tešku brigu, a Božja riječ poručuje da su oni
blago i živo evanđelje među nama. „Ako oni budu isključeni iz naše kuće, iz naše Crkve, ostat
ćemo bez svoga blaga. Siromasi su blago Crkve. Ne samo oni koji su potrebni hrane za tijelo,
nego oni koji su potrebni da ih nahranimo lijepom riječju, da ih nahranimo ponovo
dostojanstvom, da ih nahranimo onom ljubavlju koja se ne može vidjeti, ali se osjeća. Ona je
bílo našega života“, zaključio je biskup te potkrijepio tvrdnju primjerom sv. Lovre. „Kada je
bio pozvan da preda svoje blago caru, blago Crkve, otišao je u sirotište, podijelio blago
siromasima i njih je poveo sa sobom. I kada je car pitao gdje je blago, on je pokazao na njih i
rekao: "Evo, ovo je moje blago". Neka nam Gospodin udijeli oko i srce sv. Lovre da uvijek
znamo, ne samo jezikom, nego životom i srcem da su siromasi različite vrste blago Crkve.“
Istaknuo je kako siromasi nisu daleko niti od današnje Crkve, nego upravo suprotno, da su oni
među nama, te je nadodao: „Ma svatko od nas je na svoj način siromah i bogataš. Želimo biti
bogati u Bogu. Želimo da nas Bog ljubi. "Bog ljubi vesela darovatelja" (Kor 9, 7). Ovo veselje,
radost, pa i humor čitamo u životu sv. Lovre. Kažu, kada je već bio na onome roštilju, da je
dugo bio na jednom mjestu pa se našalio: "Hajde, okrenite me na drugu stranu jer ovdje sam
dovoljno pečen". Možda ova legenda želi kazati kako kod svetaca uvijek živi radost koja je
iznutra snažna, jača od svake boli koja dolazi izvana“, zaključio je biskup te ponovio misao
sv. Augustina da je jača vatra Božja ljubavi bila u srcu sv. Lovre, nego vatra mržnje na koju su
ga stavili njegovi progonitelji. „Gdje ima ljubavi Božje, tamo je život, gdje nema ljubavi
Božje na svim razinama, tamo nema života“, poručio je biskup te istaknuo kako sv. Lovri nije
dao samo ono imanje koje je bilo Crkveno, nego je dao sebe. „Ako ne dajemo sebe, nismo
dali ništa. Prijevara je kada dajemo, a ne dajemo sebe jer to je zakonitost ljubavi. Potrebno je
umirati da bismo se mogli dati i da bi taj dar bio plodan. Ne možemo Gospodina zavarati. On
poznaje naše srce i zna koliko je ono istinski i iskreno radosno“, kazao je biskup.

Nadalje, biskup se osvrnuo i na naviješteno evanđelje u kojem Grci prilaze Filipu sa željom
da vide Isusa. „Isus im poručuje neka dođu i neka vide. Za Židove je važno čuti. Oni imaju
riječ, žele čuti riječ Božju, žele proučavati sveto pismo u svakoj sitnici. Grci, s druge strane,
žele primjer života. Svatko od nas želi vidjeti primjer i to je tajna zašto slavimo svece. Oni su
primjer življenja evanđelja“, pojasnio je biskup ističući kako bolje pamtimo ono što vidimo
nego ono što čujemo. Potom je protumačio Isusov odgovor Grcima u slici pšenice. „To je
čudo koje se neprestano događa u prirodi, koje se događa i u ovoj "Zlatnoj dolini". Ako
pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo" (Iv 12, 24). Ako sijač zadrži sjeme na
svome tavanu, nema ploda, nema "Zlatne doline" koja njiše onim podovima klasja koje daju
žito, koje daje kruh. Ako nema te odvažnosti, povjerenja, baciti sjeme u zemlju, neće biti žita,
neće biti kruha, neće biti ploda“, kazao je biskup te nadodao kako Isus u slici umiranja
pšenice govori o žrtvovanju vlastitog života. Iako to Grci nisu mogli razumjeti, sv. Lovro je
dobro shvatio Isusovu poruku, ustvrdio je biskup Bože. „Znao je sv. Lovro da mu se život ne
oduzima. Nije pošao da mu se život oduzme, nego da mu se daruje. Vjerovao je u tu toplu,
čvrstu Isusovu ruku koja će ga držati i u smrti i učiniti plodnim njegov život za vjernike Rima
trećega stoljeća, za vjernike Požege 21. stoljeća, za sve vjernike Crkve. Zato je spreman pošao
u smrt, znajući da je to prolaz u život.“

Na svršetku homilije pozvao je nazočne vjernike da poput sv. Lovre budu spremni otvoriti
svoje srce i darivati po mjeri srca. „Neka se ono raširi jer Bog ljubi onoga koji je velike duše,
velikoga srca. U takvo srce može stati puno Božje dobrote i može se širiti. Neka nam on
dadne milost da ne budemo skučeni, da ne gledamo sebe, da ne stavljamo sebe u središte,
nego da stavljamo u središte ono blago koje je živo blago Crkve, a to su siromasi različitih
vrsta. To smo i mi. Neka nam Gospodin udijeli milost da promatrajući, gledajući, radujući se,
živimo danas evanđelje te da svatko tko nas susretne može pročitati jednu lijepu autentičnu
stranicu svetoga pisma.“

Nakon molitve vjernih predstavnici pojedinih župa Požeške biskupije odjeveni u narodne
nošnje u prinosu darova donijeli su za siromahe različite životne potrepštine. Poslije
popričesne molitve biskup Ivo je pozvao nazočne neka mu se pridruže zajedničkom molitvom
za svoju mjesnu Crkvu, koju su zaključili poklikom gesla „Krist danas i vijeke, aleluja“.
Potom je zahvalio predvoditelju slavlja i svim sudionicima te im poželio da se ugledaju u sv.
Lovru koji nam pruža primjer snage i ljubavi prema Bogu i narodu. Nakon euharistijskog
slavlja uslijedio je prigodni program Caritasa Požeške biskupije u obližnjoj Dvorani sv.
Terezije.

Izvor:
Požeška Biskupija

Slične vijesti

Najnovije