Često govorim da je glavni razlog krize u Novoj Gradiški gubitak društvenih i moralnih vrijednosti, ponajprije zbog političke elite koja prije svega brine o sebi i svojoj „grupici istomišljenika“. Novogradiški političari, sudeći po nekim odlukama, ne znaju puno, ali u isto vrijeme ne cijene ili ne podnose drukčija mišljenja, savjete i kritike, a bez kritičkih rasprava nema napretka ni u malim projektima pa tako niti u velikim projektima života i rada u jednom gradu.

U nekim drugim sredinama puno je više javnih rasprava, angažmana stručnjaka vezanih za relevantne teme, konstruktivnih debata, a poseban je naglasak stavljen na transparentnost rada i odgovornost političara prema građanima. Rijetko sam u svojih 40 godina bavljenja novinarstvom susrela osobu koja ima takav enorman ego kao prosječni političar u našem gradu. Meni je to toliko strano jer sam kao novinar stalno izložena kritikama čitatelja pa i svojih kolega novinara te ispitivanju vlastitih rezultata i misli. Za razliku od toga, političari u Novoj Gradiški su nedodirljivi, a u javnosti bahati, arogantni i bez srama pokazuju potpuno nerazumijevanje za probleme običnih građana: mladih, starih, radnika, profesora, kao da ne žive u istom gradu. Nažalost, sve je to dovelo do šutnje većine građana u Novoj Gradiški koji se „ne žele miješati“ u društvene probleme i ostavljaju vlastitu sudbinu u rukama političara, onih koji su opterećeni razno-raznim optužnicama pa čekaju sudske presude za više paralelnih procesa, ali i onih koji su mu držali ljestve dok je radio to što je radio, a i sada se međusobno podržavaju.

Manjina građana koja u Novoj Gradiški ima svoj stav i potrebu za promjenama, ne samo zbog sebe nego i zbog svoje profesije, obitelji, djece, prijatelja, okoline, države, često ostaje usamljena i razočarana takvim društvenim stanjem. Glas građana koji su kritički nastrojeni uopće se ne cijeni. Novoj Gradiški kronično nedostaje angažman ljudi koji imaju stručni kredibilitet, znanje i neovisnost da se mogu izdići iznad svakodnevnih političkih interesa. Neki naši političari opet obećavaju velike reforme, a meni nikako nije jasno kako je moguće da olako dijele i daju novce iz gradskog proračuna onima koji su u blokadi, pa mi, recimo, dalje nije jasno kako se u prostorima predviđenim za proizvodne djelatnosti sada otvaraju mogućnosti za neke sportske aktivnosti, dok u isto vrijeme dan-danas Boksački klub Nova Gradiška, koji postiže izvrsne rezultate, nema odgovarajuće mjesto za svoje treninge pa treniraju po privatnim podrumima. Nažalost, svaka politička elita koja se u proteklim godinama pojavila u Novoj Gradiški uvodila je svoju miniideologiju i brzo postavljala „svoje ljude“ na vodeća mjesta i uvodila neke „svoje promjene“, dok kvalificirane stručnjake malo tko pita za savjete. Pa smo tako, recimo, ostali i bez odmarališta u Biogradu na Moru, a svi znamo tko je stajao iza odluke o davanju tog odmarališta u koncesiju i sada naši sportaši i umirovljenici mogu samo sanjati o lijepom plavom Jadranu. Takvo političko lutanje traje nekoliko godina i onda s novom garniturom sve ispočetka. To je uistinu glavni uzrok dugogodišnjeg kaosa u ovom našem gradu. Nemojmo zaboraviti da su neki ljudi hrabro istupali, neki usamljeni novinari oštrog pera pisali, ali umjesto bilo kakve zahvalnosti naših građana za svoj građanski angažman, njihovo govorenje nije ocijenjeno uspješnim, već su bili šikanirani i omalovažavani.

Zdrava ljubav prema sebi ne znači veliki ego. To je zadovoljna osoba koja će učiniti sve kako bi pomogla drugome. Mi u politici imamo jako puno ega, ja se to usudim reći bez problema. A taj ego je dobar dok nam je sluga. Kada počne vladati nama, onda je gotovo. Tada počinju svađe i nervoze. I onda se ide u USKOK i DORH pa, da bi se zaštitilo vlastito dupe, tada se progovori i o onome o čemu se trebalo odavno jasno i glasno pričati. Kad se vlast promijeni, moraju se poništavati sve odluke te vlasti. Jer kako je moguće da ništa ne valja? A sve probleme u ovom mom jadnom i napaćenom gradu riješilo bi uzajamno poštovanje. Čak i ekonomske. Jer, ako poštujemo jedni druge kao porezne obveznike, nećemo uzeti kredit koji nećemo moći vratiti jer smo svjesni da će to morati učiniti netko drugi, a to se sada dogodilo u Novoj Gradiški.

Priznajem da jesam i zahtjevna i previše pedantna i da povremeno imam potrebu za pretjeranom kontrolom, ali sam puna poštovanja prema svojim sugrađanima. I kada se pred mojim očima događa nepravda, reagiram. To je pitanje odgoja. Imam razvijenu empatiju, što je odličan okidač za kreativnost i moje pisanje. I sve što sam u životu postigla, uspjelo mi je samo s mnogo rada. Svaku sam stepenicu pet puta, a ne jednom prošla. Jednostavno rečeno, JA poštujem ljude. Znam tko sam, što sam i ni u jednom trenutku nisam pomislila da sam nešto posebno i da svijet postoji zbog mene. Ja nisam os oko koje se sve treba vrtjeti.

Ali upoznala sam ljude-političare koji imaju strašno izražen ego. Njihovo „JA“ je okrunjeno nerealnom slikom samog sebe. Tko je najbolji, najljepši, tko je faca i tko može što hoće? Njima je sve dozvoljeno jer su oni nešto posebno?! Imali smo tu vrstu manipulacije kojoj smo podlegli i zato imamo dvoje izvanredne izbore u gradu jer je jedna osoba skupa sa svojom elitom dokazivala svoje osobne vrijednosti? I svi su mislili da pred sobom imaju anđela! Nitko nije bolji od njega, omiljen u društvu, a čovjek invalid u glavi, a o srcu neću ni govoriti. On ga jednostavno nema. Kad spadne plašt laži, a laž mu je stalna odjeća, ostaje samo ego, samoljublje, ostaje čovjek koji koristi sva sredstva da bi drugi bili loši, a on toliko dobar da svi umiru za njim. Ali nije očekivao da će se namjeriti na neku koja će ga staviti ondje gdje i pripada. I tako ja, eto, nastavljam dalje sa svojim pisanjem sve dok neke prispodobe ne stjeram ondje gdje im je mjesto.

Ma fućka mi se na kojoj su funkciji, jesu li u Poreznoj radili kao inspektori pa su dobili dekret i sada su se uhljebili na Carini, a usput se bave šverc-komercom itd.

Jadna li uma koji misli da može što hoće. Nisu ljudi kamenja da možeš pljunuti na njih, a ti ostati svetac. Kako mi je jednom jedan gospodin rekao, kojemu proračun služi kao bankomat (a usput lijepo odmara na Maldivima i u Japanu itd.): „Ja kad ustanem i ako mi se ne svidi moj odraz u ogledalu, ja ne idem na posao.“ Kako li je ijednom otišao, baš se pitam? Imao je dobru shemu, ali osim ega, on ništa nema.

Baš mi je dao ideju za lik romana, kad odem u penziju, imat ću vremena na pretek za pisanje. Dobra satira dolazi iz ljutnje. Dolazi iz osjećaja nepravde i potrebe da se ta nepravda ispravi. A na kojem je mjestu bolje iznijeti svu tu ljutnju i ogorčenje nego pišući, gdje ste zapravo na prvoj crti, rekao je Carl Hiaasen. Danas mnogi ističu kako živimo u informacijskome društvu pa u tom kontekstu suvremeni čovjek ima potrebu za informacijama jer mu pomažu u razumijevanju društvenog života. Utjecaj medija na život čovjeka velik je i raznolik. Oni nas educiraju, zabavljaju i šire naše spoznaje. Snaga je medija upravo u tome što beznačajno pretvara u značajno, nepoznato u poznato. Medijska promocija od anonimnih osoba i jadnih tzv. političara stvara megazvijezde s osobinama koje u stvarnosti nemaju. Moć je medija u stvaranju javnog mnijenja prema potrebi moćnih političkih ili tržišnih interesa. Uistinu, od samih početaka novinarstva neke autore članaka i tekstova možemo smatrati „ratnicima“. Bilo da su ratnici istine, pravde, slobode ili bilo kojeg drugog motiva, riječ je o hrabrosti da se uđe u sukob s potlačivanjem drukčijih perspektiva.

Još jedna zajednička značajka pisanja jest borba protiv nakaradnog sustava. Nažalost, ova borba protiv sustava u Novoj Gradiški postala je baš to, „borba protiv“, a ne „borba za“. Pitanje koje ostaje bez odgovora jest, može li moje pisanje i kritičko promišljanje promijeniti bilo što? Odgovor je, naravno, da. Najveća vrijednost kritičkog, analitičkog, istraživačkog novinarstva je želja za promjenom i boljitkom – očekivanim ishodom u gradu Novoj Gradiški. A dok se to ne dogodi, ja ću pisati... jer sam jako uporna, jako tvrdoglava i zabavlja me da prkosim novogradiškoj vlasti. Onoj prošloj, sadašnjoj i budućoj... ZPP