KNJIGA ČETVRTA

DIO 5.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Čitam ovih dana u jednom cijenjenom dnevnom listu ponešto o našem lokalnom šerifu i ekipi koja ga okružuje, o nasilnicima koji vladaju gradom prijetnjama i osvećivanjem. To su junaci našeg doba. No, ne trebamo uvijek okrenuti drugi obraz kad nas šamaraju. Trebamo se zauzeti za sebe. I upravo to može biti junaštvo - zauzeti se za sebe.
Kada ispred sebe imate lopovluk i bezobrazluk bojim se da pristojnost nije metoda. Na lopove koji kradu od svih nas se ne može pristojnošću, jer tako nećete nikada uspjeti. Ja s punim pravom osuđujem one političare koji donose pogrešne odluke, ali to ništa ne pomaže u koliko svi ne shvatimo da je cijena spasa svih nas određena time da smo spremni učiniti sve kako bismo pomogli svakom čovjeku koji je ugrožen. A kada je mir u svima nama, vrijeme ništa ne znači.
Na žalost, ne živimo niti u ovoj kao niti u prethodnoj godini u nekom boljem svijetu i neki političari nas nisu počastili svojim poštenjem, zato ja i čačkam po otvorenim i bolnim ranama ovog našeg grada u kojemu ima puno političkog nasilja za koje nismo pronašli neki odgovarajući univerzalni lijek. Ovo je jedna neimenovana zabit u kojoj se radnja romana odvija paralelno unutar dobrostojećih političkih kumova i prijatelja i obitelji koje jedva sastavljaju kraj s krajem. Ja sam jedna naivna glupača koja se sama pokušava boriti protiv krvoločnih korumpiranih pasa i ne bih sebi mogla oprostiti da to ne radim, jer ispod njihovih briljantnih površina nazirem sprčkanu psihu igrača koji ne znaju drugačije nego uzimati od naroda. I tu otkrivam cijeli spektar priča, labirint u kojemu na svakom koraku iskaču neljudi uvijek spremni na sukob sa svojim neistomišljenicima. Ali ja nisam mudro, poput nekih, nestala iza ugla kako bih izbjegla sukob. Uostalom nisam imala izbora u ovom razbuđenom osinjaku, jer oni vrlo oštro ubadaju i ja koja po vokaciji nemam narav siledžije samo se moram braniti. I sve to kod čitatelja u čijim glavama se roje misli stvara veliku pomutnju.

No, ti naši uvaženi političari koji otimaju i kradu i prepuni su grijeha, izazvani mojim pisanjem više mi ne šalju pozive kako bih popratila događanja u gradu. E, to ljudsko smeće kojemu smeta moje pisanje, ti neuvjerljivi papci u mojim očima su najobičnije mlakonje, jadnici, a zakonom čopora i jačega sve nas vode prema tragediji i još većem siromaštvu. Kada od Olafa dobiju po tintari, ja neću likovati, jer svi smo mi zakazali, ponajviše oni koji su birali i izabrali te i takve da nas vode. Teško će biti zatomiti oduševljenje nakon ovog spleta okolnosti koji nas je sve doveo do tu gdje jesmo. Na neki način i oni koji su glasali za ove su njihovi suučesnici, generatori kaosa i zla i zato sam gnjevna. Je li sve ovo što nam se događa moralno ako se pravimo da ne vidimo i ne čujemo, i ako odobravamo otimačinu i krađu od naroda. Koja nam je alternativa? Pitanje pravičnosti i pravde odjekuje itekako snažno na koži svih građana ovog grada i štošta su nam servirali i zato smo na raskrižju. Baš se pitam slijedi li sada lančani sudar ili će naši političari dići sidro i nekažnjeno otići prema toplim južnim krajevima.
Svi znamo što to znači. Red otrežnjenja, red praštanja, red iskupljenja, red ponovnog zbližavanja s tima i takvim tikvanima. Na žalost, nasiljem se ništa ne postiže, a niti kažnjavanjem takvih, jer oni su nam odavno naudili. Oni bez obzira na zasluženu kaznu neće živjeti u bijedi i neimaštini, a svima nama je voda došla do grla. Ali kako u ovom ludom svijetu i trenutnoj situaciji gdje vlada bezakonje okrenuti novi list i započeti nešto novo.

I ja sam svjesna da nikada neće biti po mom, ostat ću okružena istim ljudima koji će samo promijeniti ploču. Pa ipak, možda je došlo vrijeme za neka nova pravila s kojima ćemo bolje zaštiti sebe i sve ono što je vrijedno. Ja nikada nisam odustala od ovog grada i uvijek sam željela da u njemu ljudi žive bolje. Znam da ne postoji zemlja sreće, ali stalo mi je do ljudi i da svi mi živimo bolje.

I još samo nešto, bitno je nikada ne prodati dušu i obraz. Mnogi u ovom gradu vrlo brzo neće moći pobjeći od sebe i od svoje prošlosti, a ja ih ne krivim baš previše. U izborima svi imamo kolektivnu odgovornost i zato sada i boravimo u ovakvoj sadašnjosti kakva je. Čovjek se navikne na sve, ali teško se obračunati s onima kojima ste poklonili svoje povjerenje. Ja to razumijem. I uvijek će biti nešto zbog čega ćete opravdavati njihove postupke, pa čak i kada ste svjesni da su vas prevarili i izigrali. Treba prestati vrtiti iste misli u glavi, one koje nam oduzimaju mir. Isto tako treba konačno shvatiti da pojedinac ne može ništa, ali svi mi zajedno možemo skupa puno. Pa i maknuti korumpirane političare koji kradu i lažu. Kada to shvatimo - riješili smo sve. Uostalom, biranjem njih, naudili smo sebi. Djeluje li vam ova misao prilično uvjerljivo, baš kao i ona rečenica s početka poglavlja da se moramo zauzeti za sebe, a to znači da prestanemo okretati i drugi obraz i dopuštati im da nas šamaraju.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ