KNJIGA ČETVRTA

DIO 4.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Vjerojatno ne postoji na svijetu osoba koja nije, bar na sekundu, osjetila zadovoljstvo zbog nečijeg neuspjeha. Motivi za to su obično neostvareni životni ciljevi, a u većini slučajeva rezultat je to doživljene nepravde. Likovanje nad tuđom nesrećom nije proizvod današnjeg doba, staro je kao i čovječanstvo. Ali kada netko doživi nešto što smatramo pravednim, bar na trenutak se radujemo, jer je to neizbježna pojava za one koji ljudima čine zlo. Balansiramo u svijetu u kojemu nije dovoljno uspjeti, ako netko drugi nije zakazao.

Ova ekonomska kriza samo je pogoršala situaciju i taj natjecateljski duh je zluradost jasno izrazio. I to je svakodnevna pojava. Odavno smo se mi otuđili, a malo manje pate bogati od onih siromašnih. U Hrvatskoj su razlike između ova dva svijeta jako izražene. U ovo naše surovo vrijeme naša pozornost je više usmjerena na gubitnike, nego na uspješne koji se svakodnevno mukotrpno izvlače iz problema i preživljavaju, što je veliki uspjeh. U ovim teškim vremenima, propast kradljivih političara je utjeha običnim ljudima - kompenzacija za loše stanje u koje su nas doveli. I ništa više nije idilično pa čak niti ljubavna priča Ane i njenog odvjetnika. Ona je završila u bolnici, a on u nekim svojim obiteljskim problemima. Što se tiče našeg saborskog zastupnika i njegovog čopora, tu i nadalje vlada stroga hijerarhija. On ih kao veliki vođa financira, ali te društvene životinje sa zebnjom iščekuju kraj istrage OLAFA. I već sada smišljaju koje će mjesto u društvu ponovno zauzeti nakon vladavine velikog vođe.
Zato ja ne uživam gledajući Anu koja je preko noći oronula, jer mi to uopće ne nudi savršenu mogućnost da ojačam svoje samopouzdanje. Ali se itekako prisjećam koliko je puta s pozicije moći koristeći svoje veze meni otežala život. Uživala je kad god mi je podmetnula nogu, vjerujući kako je nesalomiva i neuništiva. Ona se tada osjećala bolje, jer bitno je bilo mene eliminirati, ali ja joj tu nepromišljenost ipak ne zamjeram.
Davno sam joj željela pomoći osjećajući njenu emotivnu nestabilnost, jer sam već tada znala da srlja svojim ponašanjem prema provaliji i već tada sam znala da za svaki zločin postoji primjerena kazna. NO, djevojčica s najljepšim plavim očima nije to mogla tada pojmiti, kao što ne može niti sada shvatiti da ja samo osjećam sažaljenje, jer si je ipak uništila život. Dijelile smo nas dvije zajednički život i ja nikada u njoj nisam vidjela konkurenciju, ali ona je u meni vidjela prijetnju jer nisam željela i mogla podržavati njene postupke. Ja sam se dokazivala svojim radom, a ona je od sebe očekivala puno, na drugačiji način. I postigla je to, postala je ekonomski neovisna i jaka i savršeno je glumila obavljajući brojne privatne i poslovne obaveze. Ali sve to je palo u vodu.

Natjecanje između nas je bilo surovo i snažno i što se ona više trudila da stekne love i uz to mene šikanirala nadajući se da ću posustati, ona je ipak sve dublje padala. I to zbog svojih loših navika, jer život definitivno nije igra crno bijelih igrača, već nešto sasvim drugo.
Najvažniji izvori naših emocija su naklonost i poštovanje, povjerenje kojega ona nije imala u mene, jer nisam odobravala ono što ona radi. I sada, dok ona leži bolesna u bolnici, pitam se je li išta shvatila i je li progledala, ili još uvijek osuđuje one koji ne razmišljaju poput nje.
U davna vremena da je netko radio sve ono što je radila Ana, bio bi prijestupnik kojega bi kaznili radi upozorenja drugima. I pored toga što se mnogo promijenilo od postanka ljudske vrste, još uvijek  postoji potreba za opstankom grupe. Ana je podržavala saborskog zastupnika jer je od njega imala koristi i takvih će Ana biti dok je svijeta i vijeka, ali isto tako biti će i ovakvih tvrdoglavih i prkosnih osoba kao što sam ja. Osoba koje misle svojom glavom i kojima je um jedno veliko ratište i kojima je navika da osuđuju ono što nije dobro i ono što ljudima čini zlo i nepravdu. Meni je moje pisanje duševna hrana i kažu mi da je to nekakva dar od Boga. Ali ja znam i da je to efekt utjehe i emotivne terapije ili naprosto zadovoljstvo svemirske pravde, jer sve ono što učiniš drugome ipak se na kraju vrati tebi.

I sada dolazimo do pitanja što je istina? Prije dvije tisuće godina Istina je dovedena pred sud, a sudili su joj licemjerni i  pokvareni, korumpirani ljudi predani lažima. I tako Pilatovo pitanje koje je postavio Isusu "Što je istina?" odzvanja kroz čitavu povijest. A s filozofskog gledišta istina je ono što odgovara stvarnosti. Istinu prije svega treba znati razumjeti, zato što postoje posljedice ako smo u krivu. I tako su tada pravedniku sudili nepravedni. Žalosna je činjenica da ovi drugi uvijek proganjaju one prve. Pilat nikada nije došao do istine i na kraju je, tako kaže povijest, počinio samoubojstvo.
Tužan kraj i podsjetnik svima koji okružuju našeg saborskog zastupnika, da ignoriranje istine uvijek dovodi do neželjenih posljedica. Shvatit će oni to jednog lijepog dana. A i svi mi kojima je istina bila pred očima, ali su nas zaslijepili lažima.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ