KNJIGA ČETVRTA

DIO 3.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ono što se dugo očekivalo, dogodilo se posve neočekivano, barem za širi krug javnosti. Pred Božić je u naš park stigao OLAF, i neki kažu, pokucala pravda i na vrata našeg grada. Nekima od nas je jasno da je prvi čovjek pao, iako mnogi misle da nije, ali on je pao već kada je proveo tri mjeseca u pritvoru. Doduše, radi se o čovjeku koji je na funkciji gradonačelnika i saborskog zastupnika, ljudi su ga i nakon pritvora birali jer mu vjeruju.

I usprkos toj maloj sitnoj aferici oko sitniša kojeg je tražio za mito, on je politički preživio. Meni je simpatična ta njegova uvjerljivost i to njegovo obračunavanje s protivnicima i novinarima koji ne žele pisati laži koje on izgovori. I niz je afera iz privatnog života i na poslovnom planu, pa dobro upućeni kažu kako je jedan od direktora, koje je on mijenjao kao rukavice u parku, sebi zaplanirao napraviti vilu koja po proračunu košta 300 tisuća eura. I tome će letjeti glava sve mi se čini, kao i našem uvaženom saborskom zastupniku optuženom za korupciju, pogodovanje u zapošljavanju, razne malverzacije koje su naši sugrađani u proteklom vremenu jednostavno prestali doživljavati.

Od početka njegove vladavine njegove pristaše tvrde da je grad procvjetao i nikoga ne brine što u gradu na važnim poslovima rade njegove kume i prijatelji, bitno je da se živi. I da se laže kako je ovaj grad posto poželjno mjesto za život. Ali ta idila je prekinuta već prvi puta kada je odsjedio u pritvoru što je bio rezultat istrage naših institucija, o zapošljavanju preko veze nema još niti govora, a mnogima se zbog tog zapošljavanja diže kosa na glavi. Kao i uvijek, ako se netko nešto drznuo upitati, on bi se lakonski prebacio na drugu temu, jer on je čovjek pun moći i od kuda nekome pravo da propituje njegove poteze. Tako sada s dolaskom OLAFA i pregledavanjem 13 projekata svi mi možemo zapjevati poznati hit grupe Aerodrom "Stavi pravu stvar na pravo mjesto!" Činjenično stanje ipak govori da baš sve nije bilo onako kako je prikazivano građanima, pa će vjerojatno neki za uspješno upravljanje resursima i EU sredstvima platiti visoku cijenu. I neće se, nakon što pravda pokuca na vrata, puno promijeniti život u gradu, samo što više nećemo raširenih ruku dočekivati političare, jer duhovi su se opasno uskomešali. Naprasiti i zlokobni političari i njihovi investitori koji svoje poslovno carstvo izgrađuju novcem poreznih obveznika više neće moći tako lako ostvarivati svoje ciljeve kao u vrijeme vladavine našeg saborskog zastupnika. Nitko neće zaboraviti ožiljke iz ne tako davne prošlosti kada smo ih gledali kako troše naš novac, a mi izabrali biti žrtve.

Zapravo dragi moji čitatelji, znate li što je pravda? Pravda je kraj i mogla bih svesti postojanje svakoga od nas na disanje, ali to mi ne bi bilo dovoljno. Svi ovi tragični događaji kojima smo bili nijemi svjedoci osiromašili su blagajnu grada i netko će morati vratiti te novce EU, a saborski zastupnik, taj čvrsti lik koji se ne boji nikoga, ipak će završiti kao najobičniji odmetnik. Jer je okrutni lopov, jer u njemu nema niti trunke poštovanja prema ljudima. Svi mi počinjemo na kraju. A početi na kraju je neobično i teško djelo i kazuje nam kako nesreća može pokucati na vrata i moćnicima koji samo misle da se uspješno nose sa životnim iskušenjima. I nema taj govnar više nikakvih sposobnosti, a niti snage iskoprcati se iz svega, jer je uništio sve šanse da u njemu vidim poštenog čovjeka i više ne može promijeniti te okolnosti. A sudeći po onome što je OLAF već sada otkrio, ne piše nam se dobro. Naš premili uvaženi saborski zastupnik i svita oko njega svojom destruktivnošću ipak će dovesti do vlastitog samouništenja. A mi građani ćemo i to stoički podnijeti. Jednostavno nismo imali sreće, jer smo se prepustili plimi života, a oni koji su se odlučili boriti protiv struje i isplivati su odmetnici. E to sam ja.

Neki se ne usude niti pozdraviti me u gradu, ali baš me i ne diraju ti mračni tipovi koji svoj volonterski rad naplaćuju izdašnim honorarima iz gradskog proračuna. Ja sam preživjela, a o poteškoćama s kojima sam se nosila u proteklom periodu neću govoriti, jer mi je pisanje uvijek pomagalo. Stvarno je, dragi moji, tanka linija između dvaju svjetova, pretanka da bismo je uzimali zdravo za gotovo. I nikada ne znaš tko je sljedeći, a tako olako uzimamo svaki trenutak kao da nemamo nikakve mogućnosti izbora. I nema onih na ovom svijetu koji mogu umaći pravdi. Ja se često pitam koji je smisao ovog mog teksta kada se iznenada može izbrisati svaki trag našeg koračanja kao da nikada ništa dobroga nismo učinili. Kada gospodar svemira pucne prsima, odosmo mi u zaborav, a neki trenutci  ipak bude želju za opstankom. Mene ne vodi pohlepa kao političke face o kojima pišem, jer znam, kada dođem u doba neke starosti, ipak ću morati položiti račun za sve što sam napravila, a i za ono što nisam, a trebala sam.

I zato ja neopterećeno uživam u svojim jutrima i ne bojim se, mada nemam puno šuškavih novčanica u džepu i ne mogu si priuštiti vilu koja po predračunu košta 300 tisuća eura, jer znam da će doći vrijeme u kojem će netko drugi odlučiti o posljednjoj stanici na koju ću kročiti. Svi griješimo, ali oni koji svijetu daju, a ne uzimaju ipak iza sebe ostavljaju neki trag i neku strogo čuvanu tajnu koju sada još uvijek nismo u stanju otkriti.

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ