KNJIGA ČETVRTA

DIO 2.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Kad god ne pišem i kada pustim mozak na pašu, ja se osjećam nekako neusmjereno. Ustanem i onda ne znam što bih sama sa sobom. A od svake pomisli i na najmanju dnevnu obavezu i rutinu kovitlaju mi se moždane vijuge u nervoznom ritmu. I stvarno, nakon što završim ovaj roman pobjeći ću nakratko od svega, jer mi je dosta misli koje mi bez najave kucaju. Naročito nakon raznovrsnih neuspjelih pothvata za kompjuterom. I nikako da mi se glava razbistri.

Živim u jednom malom slavonskom gradu u kojega su zalutali ljudi od politike. Mi, narod k'o narod odlučili smo koračati dalje, pa ako treba i kroz šikaru, slijepo vjerujući u njihovo poštenje. A ceste u našem gradu sve gore, nema niti stazica za pješake, uređuje se samo centar. Ali ipak u svom tom ludilu može se primijetiti nešto što nas svakodnevno kao ljude ohrabruje i umiruje. Iz pukotina u betonu izrasta trava i to podosta visoka za travu koja niče probijajući se kroz beton. I misli mi se usmjeravaju na nešto pozitivno. A to je osjećaj smjera koji smo u ovoj sredini izgubili i sada svi pužemo na rubu kroz šipražje. Ali priroda je otporna, tvrdoglava i svim snagama odbija biti izbrisana. To se odnosi i na mene, ali i na još neke ljude i ja stvarno ne znam  kada smo to mi točno krenuli stavljati znak nejednakosti između čovjeka i prirode. Priroda je svuda oko nas i u nama samima. I kada tugaljivo šetamo puteljcima koje su neki pokosili, ili su pokosili beton, pojma više nemam, svojeglavo se pitam kada smo to i kako naše političare učinili otpornima na pravdu.

U nadi da ćemo konačno progledati i vidjeti nešto zanimljivo i vrijedno, mi smo ostali paralizirani izborom i birali zlo koje se poput kancerogenog tkiva proširilo. Od toliko opcija izabrali smo nulu. Jer smo kao i u mnogi drugi zapravo pronašli inspiraciju u tuđim životima.
Sa zanimanjem smo pratili događaje iz vila s bazenom i potajno smo se nadali da će i nama jednog dana biti bolje. Ali umjesto inspirativne utjehe, smlavila nas je sramota. Ja sam oduvijek zavidjela ljudima koji su imali samo jedan interes i onda su svoj zanat političara majstorski unovčili. Ja stalno hopsam li hopsam, pišem i to je moje područje djelovanja. Ono što me najviše smeta je ljudska dvoličnost, ali što je više susrećem to imam veću motivaciju za pisanjem. Odvratno, ali istinito. I svjesna sam ja da je moj rad neproduktivan, jer neki koji imaju manje pameti od mene su se obogatili, a ja sam stalno u rupi u borbi za opstanak. Političari kradljivci su uspješni poslovni ljudi, a ja  još uvijek nemam povjerenja u vlastite sposobnosti. Ali usprkos svom osjećaju manje vrijednosti koji sam si umislila, ja znam da su mnogi lošiji od mene dobili gradsko priznanje i pohvalu.

Piljim ja tako u te ljude, jer znam da sve činim puno bolje, ali ja nisam moralno - politički podobna. Ključna riječ je spodobna. I dok drugi uspješno realiziraju ispod žita svoje pothvate ja maštam o pravdi uz opravdanje da će sve jednom doći na svoje i da je važan kraj. To donekle čak i stoji. Inspiracije i motivacije mi ne nedostaje, ali moj kreativni rad nekima je pravi bed. I dali bi sve da me mogu disciplinirati. Ali disciplina je za mene oduvijek imala negativan prizvuk, nekakav kalup, a ja nikada nisam bila uzorna. Nije da ja ne vježbam poslušnost, ali teško se odreći vlastitih navika. Ja u svojoj glavi imam mentalni popis osoba koje su na crnoj listi i stvarno me zanima hoću li ikada u svom pisanju postići ozbiljan napredak. A ja samo želim da narod shvati da se netko obogaćuje na njihov račun.

Možda to zvuči previše utopistički, ali to je ipak održivo i to me ispunjava, jer znam da je stvarno važan kraj. Svi mi smo u zoni u kojoj smo zapeli i to je proces. Ponekad je zastrašujuće uložiti u svoju mentalnu, fizičku i kreativnu energiju i nema garancije za uspjeh, ali to je jedini ispravan put. Mi smo toliko više od onoga što radimo. Mi smo sve što osjećamo, doživljavamo, govorimo, sanjamo, mi postojimo. I na tom tragu ću biti i dalje, pa makar i gledala svoje vlastito pogubljenje u težnji da budem korisna pišući i govoreći istinu. A to je ipak za neke ljude vrlina.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ