KNJIGA ČETVRTA

DIO 1.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Opet si to radim. Osjećam snažan pritisak da nešto moram obaviti. I podsjetnik je tu – OLAF koji pregledava 13 projekata, kao da su smjesa od palačinke. Raširili su sve papire u tankom sloju, a ja se jako trudim sve saznati. I moj pretjerani trud je urodio plodom. Puno toga sam već saznala i sada sam si umislila da moram o tome pisati. I da sve moram savršeno pojasniti, da moram to stići na vrijeme, moram sad i odmah.

Radim sve ono što uzrokuje sagorijevanje i to je toliko izraženo jer mi je stalo da ljudima otvorim oči. Ne pomaže niti činjenica da grad o tome već govori na sva usta, ali ja si nabijam pritisak, kao da se od mene to očekuje, da napišem hrpetinu stvari o kojima već pjevaju i ptice na granama. Općenito je nezamislivo govoriti protiv ljudi na vlasti, jer što više znaš, to imaš osjećaj da manje znaš i stalno tražiš nove odgovore. I osjećam se stalno nekako prevarenom jer mrzim što nas političke face zavaravaju trpajući naš novac sebi u džep.

Sjedim ja tako u tišini pitajući sebe što sam dobila ovim romanom, a što sam propustila da sam se prodala kao i drugi. I zato sam si dala nekoliko slobodnih dana. Malo sam se opustila, puštajući Olaf da odradi zahtjevni dio posla, da razotkrije sadržaje koje su neki automatski pospremili i mislili da su sve dobro odradili i da je vrijeme za relaksaciju. Ali obećala sam sebi da zaslužujem sve pogledati i kada sam to učinila shvatila sam da sam bila u pravu. Radeći projekte neki su ponešto problematično napravili i sada to ne odgovara sadržaju. Vjerujte mi da je ponekad zamorno pisati o političarima, naročito o onima koji misle da su Bogom dani i koje motivira da zarade za sebe, a ne da učine nešto za narod za one koji su im slijepo vjerovali i dali povjerenje. Ali sve ima svoju svrhu i svoju namjenu pa i ovo moje pisanje, bez obzira što je nekima neugodno dok to čitaju jer su se prepoznali. A ja samo vrtim u glavi da je ovaj roman izmišljotina i da je sve slučajno kao što je i život slučajan i nenamjeran. Jesmo li mi u ovoj našoj sredini dobro,  s obzirom da živimo gutajući ogromne količine laži. Stvarno mi je nezamislivo i teško dijeliti prostor s tom lakomom bandom političkih faca i u ovom trenutku osjećam njihovu paniku, mada su to sve izvrsni glumci. I polako ja privodim kraju ovaj svoj roman, a neki će svoje prijatelje ipak otpratiti tamo gdje im je mjesto, fakat se zna gdje je to. I sve teče naizgled glatko, a mene samo zanima kakva smo mi to država i kako rade institucije koje plaćaju porezni obveznici ako su nam istinu o kriminalcima morali razotkriti tamo neki lafovi iz OLAFA.

Neki političari u ovoj dragoj nam domovini su nam stvarno teret, ali u završnici će pravda ipak pobijediti, samo što će u ustima onih glasača koji su im dali povjerenje biti gorak okus. U našoj sredini je puno incidenata koje bih mogla opisivati, jer su se naši političari trudili biti ekstremno uspješni u pribavljanju love za svoje vile s bazenima i kuće na moru, za zemljišta i hotele koji niču u privatnom vlasništvu, a zapravo su financirani novcem svih nas. I sve sfere života tih žonglera odjednom su nam jasne i svi peru ruke, kao nismo znali, nismo ništa vidjeli, ništa primijetili. Toliko o uspješnim saborskim zastupnicima koji u saboru nisu labrnje otvorili, jer su im dlanovi bili previše okrenuti prema vlastitom džepu, željeli su i uzeli puno toga, a pri tome su zaboravili da se zaklela zemlja raju i da se sve tajne odaju.

E, gospodo drugovi, pali ste u mojim očima duhom. A ja više ne moram prstom mrdnuti, ne moram ništa više znati, a niti raditi. Naravno, to ne znači da ja odustajem od pisanja i od života, ali sasvim sigurno, ne moram si u ovoj godini stvarati ovoliki pritisak za svaku sitnicu, jer niste vrijedni toga. Kao dijete sam, sjećam se, slušala od starijih da se jedino mora umrijeti, to je jedina ljudska dužnost. A sve ostalo je prolazno. I koliko god to bio podsjetnik na strah od smrti, to mi je utjeha da sve ovo što nas trenutno u Hrvatskoj muči, iako je ozbiljno i stvarno, jednom mora proći. I ja ne znam da li je sve što radim vrijedno kraja, ali ono što sigurno znam je da život ne mora biti moranje. Kao što niti Silla ne mora krijumčariti migrante i švercati kanabis, kao što niti naš saborski zastupnik ne mora nakon krađe lagati čim zine, jer ionako mu više nitko ništa ne vjeruje. Eto, to su ti perspektivni SDP-ovi kadrovi, a sada neovisno ovisni....Bilo kako bilo, svi ćemo ovu moju priču konačno završiti, a kraj je važan zar ne. Zbog svih nas i za sve nas.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ