Uvod u četvrto poglavlje romana Važan je kraj. Od ponedjeljka slijede nastavci.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Neki ljudi u našem gradu biti će zapamćeni po bitkama koje su vojevali, neki po tzv. reformama koje su donijeli, a treći po glupostima. Povijest pamti ljude koji zdravog razuma nisu imali niti u tragovima. Sila je svoj nadimak itekako zaslužio, ne samo zbog prijetnji smrću koje je upućivao saborskom zastupniku, pa se ovaj kao zaštićena osoba osjetio ugroženim. Niti jedan baš nisu oličenje mentalne stabilnosti, pa me zato i ne čudi što je Silu tučio nepoznati vozač pa je malkice odležao u bolnici, ali odmah nakon što se oporavio nastavio je sa svojom rabotom u koju je uključio i brata, ali i nećaka.

Dakle, pod okriljem noći, budući da nisu sposobni pošteno zaraditi, sada krijumčare jadne migrante i tako trgujući ljudima stječu novac. Teškog srca Ana je to priznala u sanatoriju gdje se liječi i gdje sasvim sigurno neće provesti ostatak života, jer joj je odlazak tamo bio samo izlika kako ne bi ne daj bože u zatvor, jer i ona ima nekakvog putrića na glavi. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog pomoći bivšem suprugu i njegovom bratu da kod Bakija za 100.000 kuna kupe diplome visokih škola. Ne bih htjela špekulirati, ali ovo su ludi mafijaši koji sada itekako moraju biti oprezni, jer bi ih netko u trenu mogao onesposobiti u njihovim rabotama. Npr. mudri inspektor Tuta koji odvažno sve prati i tu dužnost vrlo ozbiljno shvaća. Kad god Silin kombi prelazi granicu, mudri Tuta je pre zauzet da bi vidio što se šverca u tom automobilu. Nije da sam neki paničar, daleko od toga, ali sve mi se čini da neki bezvoljno rade i uz svoju plaću na radnom mjestu dobivaju od dotičnih nešto malkice pinke kako bi ih puštali da i dalje rade ove osebujne poslove koje rade.
Nije da paničarim, ali ipak se pitam što rade institucije ove države? Ah, ta dinastija Silla koja je nekada bila u velikoj ljubavi s vladarom našeg grada i smatran je isprva sposobnim SDP-ovim kadrom, baš kao i naš uvaženi saborski zastupnik, nastavljaju i nadalje ojačavati svoju moć uz pomoć novca kojega nezakonito stiču. Vrlo su to agresivni ljudi, ali pokazuju svi odreda znakove duševne bolesti, preciznije sada je to već paranoja. Strah ih je tekstova koje ja pišem. I stanje im se iz dana u dan pogoršava. Neki su mi poslali poruku da ih prestanem proganjati, inače će mi prerezati grkljan. E dakle, svašta, da institucije rade svoj posao ove budale bi stvarno već bile utamničene, a ne mahnitali po ovom gradu.

Njihova pohlepa tjera ih iz dana u dan u sve gore poslove. Stvarno mislim da im nisu sve koze na broju. Treba ih proglasiti neuračunljivima sve od reda, a i one koji trguju s njima. U bogatom opusu života ovih osoba koje opisujem, nižu se situacije isprepliću se likovi i njihove zamršene prilike, ali im nitko ne može osporiti da su vrlo ambiciozni i da su pronašli način kako da se lagodno obogate na račun svih nas. Ovaj moj roman s izmišljenim likovima sam zamislila kao djelo zabavne literature i žao mi je što je moje pisanje uznemirilo neke duhove u gradu koji su do jučer surađivali, a sada su zakleti neprijatelji. Jedan moj dobri prijatelj mi reče kako ga sve ovo što pišem podsjeća na magiju realizma s bitnim elementima krimića, događaji su to puni ironije. Ali sve to je meni dalo jedan dublji uvid u stvarnost inače neizrečenih istina. Tako žive luđaci pomaknuti iz normale i rade sve ono što mi ne bismo htjeli i mogli. Ljudi su to ispod prosjeka ljudskosti, sebe smatraju genijalcima, a od njihovih poteza meni se diže kosa na glavi. Baš me zanima hoće li inspektor Tuta saznati kako je i kojim sredstvima Sila kupio vilu u Kastvu, ili će inspektor skrenuti pozornost s bitnog na nebitno, jer ima od toga osobne koristi.

Ovo je priča koja govori o suvremenoj hrvatskoj realnosti i nije niti najmanje lijepa. Nastavak mog romana od ponedjeljka govori o krađi, korumpiranosti, lijenosti, manipulacijama i lažima. Pukotine su to besmisla ljudi koji su postigli visoki položaj u društvu, zahvaljujući političkom angažmanu, a svoje bogatstvo su stekli na prljav način. Nasilnici su to čiji nagomilani kompleksi i frustracije rezultiraju jezivim životima i mene užasava činjenica da mi s takvim ljudima uopće komuniciramo. U vrijeme kada zemlja broji 8 milijardi stanovnika, teško je reći da se baš ti izdvajaš po dobroti i poštenju i teško je zaključiti imam li uopće pravo što pišem ovaj roman i donosim neke svoje prosudbe. Na svu sreću, umnjaci me više uopće ne muče, odavno su mi izrasli i nisam se cijelog života baš mogla ukalupiti, valjda zato što mislim svojom glavom i trošim svoje umnjake. Bez obzira na sve i ove slavne likove o kojima pišem, za mene je zemlja divno i raznoliko mjesto, s populacijom neobičnih ljudi koji žive tako kako žive jer drugačije ne znaju i ne mogu. Ja baš volim te svoje izmišljene likove kojima pljačka ide od ruke, ali volim i sve nas.....koji se patimo s prekršenim novogodišnjim obećanjima, nagomilanim računima i još puno toga u kombinaciji sa zlim i nemilosrdnim ljudima...Ali važan je kraj, zar ne?

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.
AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ