KNJIGA TREĆA

DIO 2.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ana nikada sama sebi nije saplitala noge i odavno je o sebi prestala razmišljati najgore, prestalo ju je zanimati što drugi govore o njoj. Ona se osjećala baš, baš dobro u svojoj koži i imala je svako jutro puno snage i strasti za ustajanje i kretanje u pravcu koji je sama sebi odredila. I išla je naprijed, usprkos zaprekama. Često je samu sebe izazivala da napravi nešto  i tako je jačala svoj duh ako bi ponekad osjetila umor. Strahove i sumnje nije poznavala i svaki dan je znala da mora mijenjati ustajali prostor ove naše učmale sredine. I svakim korakom bila je bliže onome što si je zacrtala kao cilj.

Bio je to jedini način i jedina garancija, tako je ona to mislila; da svaki novi dan bude bolji od onoga što je prošao. A na njenom putu do uspjeha ništa je nije moglo pokolebati, pa niti činjenica da je iza sebe ostavljala ljude koje je razočarala i povrijedila svojim ponašanjem. Ana je remek djelo ove naše sredine u kojoj se svi klanjaju pokvarenjacima koji poduzimaju razno-razne akcije samo kako bi zaradili što više. Ona se okružila samo onim ljudima od kojih je imala koristi; glumila im je prijatelje, a po potrebi je znala zabiti im nož u leđa, samo kako bi njoj bilo još bolje. I onda bi u krizama koje su se događale tim ljudima zbrisala iz njihovog života. I svakim danom ona je svoj stil poboljšavala, nije se priklanjala nikada onima od kojih nije imala koristi. Ana je imala povjerenja u vlastite sposobnosti i talente koje nikada nije zanemarivala. A stare rane su polako zacjeljivale i bila je sama svoj iscjelitelj. Sve je uzimala ozbiljno kada su u pitanju bili novci i neprestano je tragala za još većim izvorima zarade. Ona je savršeno pripadala ovom svijetu u kojemu su naši političari odavno izgubili dušu rasipajući se na projekte na kojima su mogli za sebe inkasirati dio novca. I još nešto je jako bitno -Ana je imala hrabrosti za svaku bitku i osjećala je kako se približava onom idealu za koji je vjerovala da zaslužuje. Poteškoće s bivšim je mogla riješiti samo na jedan jedini način, a to je da mu ne popusti niti najmanje, samo tako je nastavak njenog života mogao imati smisao.

Ana je moćna žena koja je iza sebe kud god je prošla ostavljala trag i nema veze što bi pri tome uzela dio novca kojega su naši političari zamračili od građana. Davala si je priliku uvijek jer je mislila kako  će u predvečerje života žaliti za onim što je moglo biti, a nije bilo. Bankovni račun je nekako ipak bio nešto opipljivo i davao joj je sigurnost, baš kao i nekretnine za koje je sada osjećala fizičku bol jer se njen bivši drzno uopće tražiti nešto...Uh, bila je ljuta, razočarana i nije mogla shvatiti kako se mogla toliko zeznuti, a to je jedino doživljavala kao svoj najveći osobni neuspjeh i morala je tu situaciju nekako izbalansirati. Ana se u životu susretala s puno ljudi i ostavila je trag na njihovim životima. No, ova gesta otimačine njene imovine, taj čin, riječi, ta odluka da sve dijele nikako joj se nije svidjelo. I sve što je sada smislila imati će utjecaja na formiranje njegove budućnosti i njegovog budućeg života.

Polako je skovala plan i znala je da će taj postupak izazvati burnu reakciju. Ali Ana nije bila blaga osoba,već hladna i proračunata žena koja je ostavljala iza sebe ožiljke na drugim osobama.Ponekad grubim riječima, ponekad pogledom koji mrzne krv u žilama, ali nikada nije bilo lijepih uspomena, jer Anu je isključivo i jedino zanimao njen život, a to kakve će posljedice njeni postupci ostaviti na druge nije bio njen problem. Tko to u ovom groznom trenutku naše svakidašnjice može biti taj koji osuđuje njene postupke i njeno ponašanje, pitala se ona u nekim trenutcima kada bi se pojavio tračak savjesti u njenoj glavi, ali vrlo brzo bi odbacila takva razmišljanja, jer prije ili kasnije odlazila je iz života ljudi kao i oni iz njenog, a ono što je ostajalo bili su tek nevažni tragovi. Nekoga lome, a nekoga jačaju. Dakle, Ana nikada nije mijenjala obrazac svog ponašanja i samo je poput uragana prolazila kroz život i nikada nije vodila računa o tome je li postupila u skladu s ljudskim normama i postulatima života kojima su nas učili. Tješila je sebe da je zavoljela krivu osobu i da će osveta koju mu priprema zapravo biti blagoslov za nju. Čovjekovo ponašanje i srce je stvarno jedan veliki misterij i kada surađuješ s nekim, onda ga otkrivaš i ma koliko želio i volio tu osobu ne možeš ju usmjeravati, ja sam to odavno shvatila i odustala od toga da ljudima pokažem kako ih ja vidim  i čujem. I odavno sam shvatila da mnoge osobe u sredini u kojoj živm se ponašaju bez ikakve odgovornosti, pa ih onda jednostavno treba i pustiti da nastave tako, jer oni žive svoj život po svojim načelima. Ja ne znam hoće li oni na kraju ostati sami, bez igdje ikoga, jer su toliko omamljeni  trenutkom slave u kojima im poltroni prilaze i hvale ih zbog nekih tzv. postignuća, ali sasvim sigurno znam da sam uvijek na strani slabih i bespomoćnih, onih koji su doživjeli ljudsku nepravdu i to mi daje pozitivan poticaj da i nadalje gledam ovim svojim očima - očima djeteta kojega još uvijek nisu pokvarili. Stvarno nisam od onih koji se smješkaju i potvrđuju ljudima da su u pravu, kada nisu, ne slažem se s takvima  i ne spuštam glavu kada me gledaju poprijeko.

Na koncu konca, sve ipak dođe na svoje, a mene nosi to da svoj obraz nisam prodala za bijedan interes. Dođe vrijeme kada uspjehe ljudi gledaš bez drame i od toga stvaraš svoju priču. I tako što postaješ tiši, shvaćaš da su zapravo sitnice ono što nam čini život. I više ne trošiš svoju snagu na beznačajne ljude koji ti nikada neće vratiti ono što si uložio u njih.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ