KNJIGA TREĆA
Dio 1.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Negdje sam pročitala da svaki puta kada prestaneš vjerovati da je život čudo gubiš dan svog života i gubiš priliku da ti taj dan da još jedno iskustvo. Gubiš priliku za susrete s drugim ljudima, moć riječi, veličinu nečijeg osmijeha, gubiš ljubav. I svaki puta kada prestaneš vjerovati u život, stavljaš svoje samopoštovanje u tuđe ruke, jer ti je važnije što drugi misle i govore od vlastitih potreba.

Ana je voljela život iznad svega i prigrlila je tu avanturu objeručke, nikada nije pokleknula, nikada odustala i smatrala je da je usprkos olujama vrijedno da se bori za vlastiti cilj. I nikada nije pristajala na manje od onoga što je u svojoj glavi proračunala, s glavom gore, osvajala je dimenziju života po dimenziju. Ona je sama sebi postavljala granice i sve je bilo u njenom umu. Tako je i sada odlučno ostavila kofere prošlosti iza sebe i ukrcala se na vlak. Bivšeg je ostavila na staroj stanici sa svim zamjeranjima, izgovorenim ružnim riječima, pogreškama, neispunjenim obećanjima, a sa sobom je ponijela samo odlučnost da svoju imovinu vrati u svoje ruke. I znala je da svaki trud koji uloži u to će se vratiti kao njena pobjeda. Ana nikada nije mijenjala svoje stavove i uvjerenja, poglede na svijet i život, a u nekim teškim trenutcima, kad se činilo da je nemoguće ona je uvijek izvukla asa iz rukava i svima pokazala da uvijek ima mogućnosti. I nikada se nije odrekla potrebe da ona i samo ona uvijek bude u pravu.

I nekakve nesvakidašnje prilike su se pojavljivale i korak po korak išla je prema onome što je zacrtala. Za Anu život nije bio cesta samosažaljenja i ona je uvijek imala izgovor za sve svoje pogreške i uvijek se događalo nekakvo čudo koje joj je ipak pružalo što je htjela. Ana je mijenjala stvari, preslagivala kockice iz minute u minutu i vjerovala je da uvijek mora imati za sve spremne odgovore kako bi joj život bio putovanje sreće, a živo joj se fućkalo za druge. I Ana je uvijek ama baš uvijek disala punim plućima. Nije imala odgovore na mnoga pitanja, ali njena proračunatost je bila snažnija od svega. I od poštenja se udaljavala korak po korak. I bez obzira na sve njene mane, na odvratno ponašanje čak i roditelji malene djevojčice koja je preminula odavno su joj oprostili zlo koje im je nanijela. Jer su željeli da se i u njenom životu dogodi nešto lijepo i nesvakidašnje, nešto što će je od monstruma pretvoriti ipak u osobu od krvi i mesa, u ljudsko biće. Ali bolja budućnost za Anu ne može doći nakon jedne odluke, već nakon njenog retuširanog pogleda na svijet, na promjenu svih stavova i uvjerenja i nekako su ti pošteni dragi i dobri ljudi ranjeni u svom srcu našli snage za promjene i vjeru u čuda. Baš se pitam hoće li prodrijeti u Anin svijet, u Aninu nutrinu i hoće li je išta ispuniti mirom? Bojim se da ne. Jer Ana je morala svakom loncu biti poklopac pogotovo ako je namirisala lovu.
Naprosto Ana je odavno u sebi sredila prioritete i od sebe je očekivala svakog dana da zaradi novce. I pri tome se uvijek hvatala za nekakve oslonce koji su joj na žalost pomagali da gaji zlo u sebi. I ovog trenutka bila je u potrazi za novcem, mada joj to novi partner nije odobravao i svim silama se trudio da joj ukaže na ljepotu današnjeg trenutka koja je bila predragocjena u koliko se pošteno živi.

I tako je naša glavna junakinja išla od dana do dana i uvijek na strani onih koji su zatvarali oči pred tuđom nevoljom. Nekako uvijek okružena neljudima, a manje ljudima. I za nju je život bio samo podeblji bankovni račun, a jednog dana kada bude odlazila to materijalno nikako neće moći ponijeti sa sobom. Ana je imala mogućnost da diše, osjeća, voli stvara, a mnogi bi dali sve da imaju samo jedan trenutak toga. Na žalost, Ana nikada nije naučila što znači zahvalnost i da je život dar koji treba čuvati. I nikako da pogleda sebi u oči, da se suoči sa svojim tamnim stranama. I godinama ta naša Ana laže samu sebe, a svijet ide strelovitom brzinom, Anin život je jedna velika laž. I uzalud ona uvjerava samu sebe da je važna osoba i nikako da prodiše punim plućima. Luta od praznine do praznine. Njen novi partner je želio da ona jednom shvati da je stvorila umjetnu Anu, koja je umorna. Možda shvati besmislenost gomilanja novca i briga koje polako ali sigurno ubijaju.
Jednog dana možda će ipak biti prava Ana, malena djevojčica s velikim plavim okicama, najljepšim na svijetu i kada sve ovo ludilo završi, možda će kockice svog života uspjeti povezati u jednu cjelinu. Možda će tada shvatiti značaj osoba koje su ostale uz nju, pomislio je i zagrlio je bez riječi, jer muškarac koji voli ženu prepoznaje priliku da se bori za nju i protiv nje same. I pri tome je zamolio potporu svih anđela koji nas ipak prate na našem zamagljenom putu.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.
AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ