KNJIGA DRUGA

DIO 29.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Sram je opaka stvar. I časni ljudi ga imaju. Većina nas ga osjeća. Svi, izuzev političara koji su se koruptivnim radnjama uprljali, a glume čestitost i radi toga uopće ne osjećaju krivnju. Sram voli tišinu, sram voli i strah pa oni koji ga ne osjećaju ne mogu opstati bez drugih koje su kupili.

Socijalna smo bića i volimo osjećaj pripadanja. Neki vole biti uz moćnike, ali uglavnom to rade zbog osobnog interesa. I oni ne žele prihvatiti svoju manjkavost. Sram dolazi uz osjećaj krivnje, a krivnja se razlikuje od srama jedino po tome što sram dolazi od pomisli da smo loši i da s nama nešto ne valja, dok krivnja dolazi od pomisli da smo učinili nešto loše. Ako smo učinili nešto loše možemo se ispričati, a krivnja je nešto što svima jasno govori da se radi o nekoj robi s velikom greškom, o kriminalcu oko kojeg institucije zatvaraju obruč. Neki gradski moćnici smatraju da su dovoljno dobri, da su dovoljno uspješni i da su dovoljno postigli i društvo oko njih ih podržava, hrani u tim njihovim stavovima, jer oni su bogati i produktivni, a u svakom danu vide zaradu, ono što obični smrtnici ne primjećuju. Sve to je teško osvijestiti i često je potrebno vrijeme da bi se takve osobe razobličile. A oni su se uljuljkali u svojoj snazi i moći i ne gube baš lako tlo pod nogama. One koji im proturječe, odmah treba ugasiti ili ismijati ili satrti, odbaciti da se osjećaju kao da su okuženi. Prema svemu što sam navela stvarno je jasno da oni svojim reakcijama mogu čovjeka dovesti na rub opstanka. I da čovjek digne ruke od svega, jer se osjeća ljuto i tužno i jadno. Neka težina u tijelu se pojavi i čovjek se osjeća izgubljeno. Međutim ima i onih koji se inate i prkose tim i takvim velikim zaslužnim građanima grada pa razviju otpornost i njihova kritička svijest prema očekivanjima tih i takvih je još veća. A oni ta očekivanja ne mogu ispuniti, jer već su uprljali svoje ruke i svoja iskustva kriminalnih radnji podijelili s nekima koji slično žive i rade.

Ja takve uglavnom osuđujem, baš kao i one koji su slijepi i ne vide što nam te osobe rade. I uvijek ću zastupati sebe, jer sam sama sebi suradnik i potpora. I baš mi se živo jebe što me ismijavaju, uopće se ne osjećam posramljeno, jer posramljeni bi trebali biti oni koji kradu od vlastitog naroda. Oni se ponašaju nepoželjno i zato nisu doživjeli osudu, već su nagrađeni da to i dalje rade. Pa tko je ovdje lud? Oni koji rade svome gradu i građanima štetu ili oni koji se usude o tome govoriti, jer podržavaju legalne institucije  koje su došle do određenih spoznaja i temeljem toga nekoga su pritvorili na tri mjeseca.

Moja procjena je da neki u ovom gradu trebaju osjećati krivnju radi toga što su nekima dopustili da i nadalje ostvaruju svoje prljave osobne ciljeve i na grbači onih koji ruju po kontejnerima zadovoljavaju svoje visoke standarde života. Razmislite malo o ovim riječima. Nisam ih bez veze nabacala, ljudi s ovakvim manama koji su motivirani da naočigled kradu i lažu nemaju nikakvih moralnih pravila i nikada se neće promijeniti. Oni nemaju sklonosti za rad u koliko ne mogu nešto ukrasti, to je tehnika i disciplina kojima su ovladali i to je karakteristika njihovog karaktera. To je u njihovoj prirodi i u svakoj situaciji oni vide mogućnost za osobnu zaradu. Oni su korisni gradu samo u koliko mogu strpati u vlastiti džep i pokušati će se iskupiti na bezbroj načina samo kako bi naivcima zamaglili pogled. A ljudi od svakodnevne rutine to ne primjećuju i sasvim prirodno  da se u gradu vrtimo u krug. Za mnogo toga nema moralnog opravdanja dok ti i takvi ne dokažu svoju nedužnost, ali to će biti posljednji čin ovog mog romana i izmišljenih likova koji su sada u gradu nužno zlo.

Nismo gospodari sami sebe. Zaspali smo u propasti, u bačenosti i to želimo vjerovati bez krivice i savjesti. Inače ćemo zauvijek ostati u trećoj dimenziji, a to nismo izabrali kao bolji svijet za sebe i našu djecu. Živjeti od onoga što pišeš i govoriš, nije isto što i živjeti za ono što pišeš i govoriš. A herojski branim svako slovo koje napišem pred barbarskom najezdom zločestih ljudi kojima smeta istina. Biti će da je moja egzistencija manje važna od egzistencije političara koje treba pustiti da rade što i koliko hoće. Da bude jasno, ja sebe ne vidim kao žrtvu nekih likova koji šalju lošu poruku baš kao što je loša i šutnja svih nas i zato istupam javno i nemam nikakvih očekivanja jer su mi odavno ljudi pokazali koliko mogu biti dvolični. Ali isto tako niti uvaženi gradonačelnik i saborski zastupnik ne može pozvati ljude da ne čitaju ono što napišem i da me bojkotiraju, jer sve ono što ja napišem nije za prodaju. Stvarno je to bezuspješno i nema nikakvog smisla.

Svakodnevno me sve više građana obasipa pitanjima, jer su ogorčeni zbog činjenice da se osjećaju prevarenima. I gradu je nanešena nemjerljiva šteta, brojnim nezakonitostima koje će vrlo brzo isplivati na površinu. I potpuno se slažu s mojim stajalištem da bahatoj i nepoštenoj ekipi koju za interese građana nije briga,treba stati na kraj! I sve je to suludo kada shvatite kako se mahnito trošio novac građana kršeći hrvatske zakone i europsku direktivu. Na moju žalost, svoju maglu ti i takvi su prodali većini gradskih medija i rijetko ćete gdje pročitati bilo kakav kritički osvrt na te nepoštene političare, ili svjedočiti nekom tekstu koji ukazuje na nepravilnosti. Ja sam jedna od rijetkih koja beskompromisno i po svaku cijenu štitim javne interese i borim se protiv svakog oblika uzrupacije. Pa ipak, proteklo vrijeme je dokazalo da ima u Hrvatskoj i hrabrih i nepotkupljivih novinara koji su razotkrivali najveće afere i najozloglašenije političare slali iza rešetaka.

Da zaključim ima i onih kojima je pravda i opći interes iznad svega i za to se ustrajno bore.Vrlo brzo mnogi će u ovom gradu pasti u šok, jer će postati jako napeto i zanimljivoooo, a neki će i sakrivati pogled od mene jer će ih biti stid.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ