KNJIGA DRUGA

DIO 28.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Mene je oduvijek zabavljala tema u kojoj su lakomi ljudi svojim ponašanjem nešto poručivali drugima, ali ovi to nisu željeli primijetiti. A jednog dana njihovo zatvaranje očiju pred istinom bi ih moglo iznenaditi. No, mi u gradu i nismo imali volje ništa mijenjati, dokazali smo to rezultatima glasovanja. Ljudi su  dotičnom poklonili svoje povjerenje, ne zato jer ga vole, već zato što  im je on ipak omogućio da u ovom gradu, takav kakav je, na kraju mjeseca plate račune za režije. I to za najskuplji odvoz smeća, za najskuplji parking, za najskuplju vodu, komunalije itd....

Čujem jučer i za najnoviji poduhvat uvaženog nam zastupnika (koji još kratko vrijeme uživa slobodno šetati dok mu ne skinu imunitet) da je eto zbog izgradnje novog heliodroma za koji je projektna dokumentacija preko noći pripremljena bez natječaja imenovao i novog direktora u Industrijskom parku. Naravno, to mora biti iznimno stručna i kompetetna osoba od povjerenja i s padobranskim referencama, jer ne može svatko u tom parku dočekivati investitore koji će avionima slijetati u naš grad. Ma nema toga što ovaj čovjek ne može. Doduše, sad ga malo muči reciklaža, pa će onda na red doći komanditno društvo u kojemu se gradi reprezentativna kavana samo za odabrane. Sve mi se čini da će naš grad brzo imati nove izbore i prije nego se neki nadaju, no do tada stignu neposlušnoj sirotinji oteti pokoji gradski prostor, recimo za svoju udrugu, jer grad im je u srcu, a novci u džepu. Samo s EU projektima se nije zezati. Pravo da vam kažem proučavajući nekakvu dokumentaciju došla sam do zaključka da je glavni junak moje izmišljene priče stvorio dobro orkestriranu shemu. Nešto malo se knjižilo, a nešto malo više je bila nagrada koju je trebalo sakriti. Optužnica koja je napisana na puno strana uključuje, prijevaru i krivotvorenje, zlouporabu položaja i ovlasti itd...Bojim se da u očima EU nakon ovoga ne potponemo, pa naš grad neće moći spasiti niti gradonačelnikov ortak, nekako mi se čini da će nas EU sa sredstvima zaobilaziti....

A život tako brzo prolazi i baš zbog toga mnogi mladi su spakirali svoje kofere i otišli. A ovo malo što je ostalo kad pomisli da je loše, počnu se smijati. Jer se u gradu stvarno događaju smiješne stvari. I zato je gradonačelnik najvažnija osoba u gradu i on odlučuje kako ćete provesti ostatak svog života. I stoga kuš - da nitko nije pisnuo. Samo jednom se živi, a dotični ostvarujući svoj san, onako usput i ubode ponešto za građane. I ne traži savjete od nikoga, već sluša samo sebe. Materijalno je materijalno i to je nešto što je opipljivo.

Mnogi me pitaju zašto se suprotstavljam onima koji su važni, moćni, zašto se ne sakrijem i ne pobjegnem od onih koji mi se svakodnevno prijete? Ali moj život je sastavljen od epizoda i nije to besciljno lutanje nakon kojega se ničega neću sjećati. Ja pripadam ovom gradu i oni koji nisu iz revolta izašli na glasanje svakodnevno mi poručuju nešto. Ja razumijem i njihovu tišinu, oni me ne tjeraju da budem ono što nisam. I zahvalna sam im radi toga. Neke ljude sam i otpisala, doduše trebalo mi je vrijeme da shvatim da mi nisu prijatelji već samo poznanici i to je sada blagoslov za mene.

Radujem se malim trenucima i ne čekam neke spektakularne  događaje u gradu, jer sve ovo što se radi i gradi je na žalost jedno veliko razočaranje, nije to ono što su građani priželjkivali. I zato sam odvojila vrijeme za sebe, za svoje pisanje i svaki dan mi je nova avantura. I baš me briga što me šačica pokvarenih idiota ignorira. Ja živim svoj život i znam da je pred svima nama vrijeme koje je ograničeno, a jednog dana neki će ipak oćutjeti  onaj najdublji osjećaj nemira u sebi. Jer figuriraju kao pozadinska buka u pretrpanom rasporedu u kojemu je najvažnije zgrabiti što više. I ma koliko nekima ovo što pišem izgleda ne-intelektualno, ja nisam zadrijemala, skoncentrirana sam na nerad i tišinu koji su prisutni u gradu makar nas uvjeravali da nije tako. Na moju i na vašu žalost jednog dana svi ćemo biti svjedoci tog nerada i te tišine. Mislim da sam dorasla zadatku, a i život me naučio da budem strpljiva. A kada se pogase svijetla koja trenutno blješte sabrati ćemo dojmove.

Neki će se smijati, neki će plakati, a ja ću biti zadovoljna jer sam i ovaj zadatak odradila maksimalno odgovorno. I živo mi se jebe za ostalo. Jer ja nisam vezana nikakvim lancima.

Moju budućnost i moju sutrašnjicu ne može promijeniti slika iz tuđih očiju. Najvrijednije stvari u životu su kada se prestanemo opterećivati s onim što je netko mislio o vama. To je nevažno dok vi vjerujete da radite dobro svoj posao. Koliko toga čovjek treba posjedovati da bi bio sretan? Koliko ljudi trebamo oko sebe kupiti i ušutkati radnim mjestom da bi nas podržavali i da bi neki imali potvrdu kako su vrijedni? Moja i lista prioriteta nekih gradskih moćnika je različita. Ja sam odavno odbila ući u ludu utrku uspoređivanja s onima koji su na boljoj poziciji, koji imaju puno više od mene, jer stvarno nitko ne znamo hoćemo li doživjeti sutrašnji dan. E, tu je poanta cijele priče!

I zato se ja svakoga dana svog života iznova podsjećam na sitnice koje mi život znače, na suživot s tima i takvima megalomanima koji će jednog dana dobrano stanjiti svoj ego, a podebljati suosjećanje i dosljednost. Ja neću morati ništa jer moja snaga volje će i nadalje biti ovakva kakva je sada. Možda ću jedino poučena svim iskustvima malo manje gledati na ono što je bilo, a malo više vjerovati u nešto što želim da bude i tome posvetiti svu svoju energiju. Jer istinski volim ljude i volim ovaj grad. I nosim to u svom srcu i baš zbog toga radim tako kako radim, a meni je za sve ovo dnevno dovoljna korica kruha i malo vode. Ljudi su različiti i uvijek će biti onih koji će ono što napišem pročitati na svoj način. Jer smisao svega je ipak da svoje misli isfiltriramo. Bez toga nema niti reda, a niti rada.

Riječi su alat za razmišljanje. To je ona fina dimenzija koja nas nagoni da ipak s vremena na vrijeme o političarima i onima koji vladaju gradom, koji određuju naš standard, razmislimo s ljutnjom, jer sva njihova postignuća su minorna i u pozadini njihovog vlastitog interesa. Oni nemaju ljudsko srce. Ja volim slobodu za sve i svakoga. Nije lako biti čovjek, ponašati se i tako raditi, i zato smo sada svi svatko na svoj način u tunelu, ali na kraju tunela ipak mora biti svijetlo, zar ne?

Možda samo poruka na sljedećim izborima koji nam se spremaju u gradu ipak birajte mudrije, jer i te izbore plaćamo iz svog džepa, a mogli smo manje plaćati recimo...parking u gradu. U glavi mi se sve pomiješalo. USKOK, POSKOK, njihovo razračunavanje u aferama Janaf, reciklažno dvorište. I sad tu još i OLAF. Ali što ja znam, ja samo pišem romane, a to nije stvarnost u kojoj mi živimo. 

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ