KNJIGA DRUGA

DIO 23.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Da bi ste shvatili Anin mentalni sklop morali bi je dobro upoznati. Ja znam kako ona funkcionira i zato ću vam reći što mi je jednom prilikom rekla, dok je imala vremena baviti se običnim ljudima onima koji ne razmišljaju o novcu, poput nje.
Bile smo u cirkusu i zastale smo pored slonova. Bile smo još klinke. Pitala sam je zašto ih gleda, a ona me pogledala svojim plavim okicama i rekla:
- „Pa ti slonovi nisu vezani lancima, samo užetom.“
- „Da i ?“ - rekla sam ništa ne shvaćajući. (Nikada nisam funkcionirala na njen način.)
- „Očito je da ovi slonovi tu špagu mogu pokidati kad hoće, idem pitati trenera zašto ove velike životinje tu stoje i ne pokušavaju pobjeći.“
Pratila sam je u stopu, dok je razgovarala s trenerom, ali sam upijala svaku riječ koju je trener rekao, objašnjavajući znatiželjnim klinkama ono što je on znao. Bio je to mudar i oprezan čovjek koji je znao da nam daje jedan jako koristan životni savjet.
- „Kad su slonovi bili mali, ja sam koristio uže iste veličine i oni ga nisu mogli prekinuti jer su bili mali. Kako su odrastali navikavali su se na činjenicu da ne mogu pobjeći. Vjerovali su da ih uže može zadržati pa više i ne pokušavaju pobjeći." - rekao nam je. Ja sam bila zapanjena, ali Ana se okrenula k meni i rekla:
- „Kužiš li sada, ovi slonovi u svakom trenutku se mogu osloboditi, ali zbog svog uvjerenja ostaju zaglavljeni i zatvoreni.“
Sjećam se tog vremena dok smo bile djeca. Sjećam se tih naših razmišljanja, stavova prema životu, vjerovanja u čaroliju postojanja, osjećaja uzbuđenja. Ana je već tada odlučila da kad naraste moći će baš sve. A ja i nadalje vjerujem u magiju i dramim kada su ljudi nepošteni. Pamtite li te osjećaje iz djetinjstva.? Ana nikada nije plakala kada je padala, obrisala bi krvava koljena i balavi nos te uzdignute glave krenula dalje. Tvrdoglavo stvorenje, ali ja sam je još davno prestala slijediti, jer ne treba baš sve biti kako ste zamislili u svojoj glavi, pogotovo ako time drugima nanosite štetu i bol.
I zato osjećam gorku bol i razočaranje (ponekad pustim koju suzu jer i kad sam bila klinka plakala sam kad padnem i razbijem koljena) što živi u nekom mračnom kutku i što neprestano udara. Trebalo mi je puno godina da shvatim što je zapravo mislila, dok je gledala slonove u cirkusu, ali sada znam da ona ne ide poput slonova kroz život držeći se uvjerenja da ne može ništa učiniti, jer smo to pokušavali i nismo uspjeli u tome. Da, shvatila sam da je neuspjeh dio učenja, ali sam i još nešto shvatila - da nikada ne smijemo odustati od borbe u životu. To me je Ana naučila. Jer Ana nikada ne skida svoje boksačke rukavice, ona ih ne vješa o klin, uklonila je svoje dječje naivno vjerovanje da je negdje čeka savršeni život široko raširenih ruku i svoje djelovanje nije svela isključivo na maštanje. Ana prihvaća stvarnost i koristi se pokvarenim ljudima. Ona kad nešto hoće riskira i djeluje. Ona živi na svoj način. Za Anu je najteža odluka u životu koju treba napraviti-odustati od nečega. Ona uvijek pronalazi rješenja i nikada ne diže ruku od nečega u što je uložila svoje vrijeme, trud, dio sebe. A kako ja funkcioniram? Kada me nešto ne čini sretnom, kada sam zbog nečije nevaljale rabote uvjerena da će mnogi patiti to je i meni znak da ne trebam odustati.

Ana gomila novac, a ja pišem. Jer znam da ta osoba o kojoj loše mislim neće više biti važna za nekoliko godina. Isplati li se ulagati u takve osobe i lažno ih predstavljati? Ne, vrijeme je da svi mi nastavimo dalje, jer te i takve osobe definitivno ne zaslužuju da svi mi krenemo njihovim putem. I još uvijek nisam zaključala svoje dječje srce, oprezna sam, ali poantu sam shvatila gledajući one slonove u cirkusu ,"život je borba".
I nisam zamijenila borbu prihvaćanjem pokvarenosti oko sebe. Na mojoj listi prioriteta je drugačiji odnos prema životu od Aninog. Uvijek treba slušati svoju intuiciju i dobro upoznati ljude sa svim njihovim manama kako bi smo donosili ispravne sudove. Jednom kada se oslobodimo tih i takvih ljudi, otvoriti će nam se vrata prema nevjerojatnim iskustvima samo ih trebamo pustiti da uđu u naš život. I uvijek imam na umu da ne mogu primiti nikakav novi dar, ako su mi ruke pune praznih iskorištenih kutija.

Da, Ana i lavovi su me ipak nešto naučili. I kad te život nemilosrdno pljuska, navikneš na patnju i nisi osjetljiv, samo što svaki šamar je intenzivniji i jače ga osjećaš. I baš zbog toga prkos mi ne da da me slome, jer žestoka nada je u meni i sigurna sam da je život nešto više od dva reda tuge i jednog reda sreće, to je ono dijete u meni koje zna da se dobro dobrim vraća, jer tako bi trebalo biti...Ja prihvaćam život kakav je. Nisam koristoljubiva. Čak i kada nisam zadovoljna nekim trenutkom, stvarnost je ta koju živim i dužna sam je prihvatiti u onom obliku kojemu postoji, a svojim djelovanjem raditi na onome što želim promijeniti. I prihvatila sam sve svoje tuge i patnje, baš kao radosti i sreće. Jer prihvaćanje je stanje duha, a ne prestanak djelovanja, samo što ja djelujem posve drugačije od Ane. A kakvim god se svi mi sposobnostima naoružali, život i dalje ostaje život. I dalje će postojati ljudi koji će vam servirati jela koja ne prijaju, ali nema veze, pisati ću ja i o tim neukusnim jelima.

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.
AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ