Marko Luketić je kao hrvatski branitelj nakon pada Bogdanovaca odveden u srpski logor Sremsku Mitrovicu zajedno sa ostalim braniteljima. Duljina i tretman u zarobljeništvu uvelike su ovisili o statusu, krećući se od nekoliko tjedana za civile pa sve do dvije godine za branitelje.

Svjedočanstva onih koji su preživjeli pokazuju da je mučenje bilo sastavnim djelom zatočeništva, a ni pogubljenja nisu bila rijetkost. Istraživanja upućuju na zaključak da su nehumani postupci, zlostavljanja i smaknuća bili dijelom opće strategije fizičkog i psihičkog slamanja zarobljenika koje se željelo instrumentalizirati kako bi se u javnosti stvorio lažni dojam pravednog rata moralno opravdanih ciljeva.

Logor u Mitrovici, priča Marko, bio je identičan nacističkom, okružen bodljikavom žicom, gnijezdima mitraljeza, a iza tih zidova odvijale su se svakodnevne strahovite torture. Marko je tada imao 22 godine i srce za Hrvatsku, a u logoru je proveo 9 mjeseci. Čim je razmijenjen opet se vratio u HV i sve do 1995. i oslobađanja Knina dane je proveo na ratištu.

S ponosom ističe da ga srpski agresori nisu slomili. Ono što je zajedničko svim preživjelim logorašima su nesretne sudbine tih ljudi na mjestu gdje su preživljavali najgore trenutke svog života. Zbog maltretiranja, batinjanja Marko se iz logora vratio s tridesetak kilograma manje, ali na životu ga je ipak održala nada u spas kao i želja da oslobodi i posljednji pedalj Hrvatske od četnika. Bila su to jeziva vremena, kaže Marko koji o tome teško progovara, a na kraju svog prisjećanja dodaje - ne ponovilo se nikada više! zpp