KNJIGA DRUGA
DIO 16.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ne znam zašto sam se baš sada sjetila jedne školske lektire, a ima tome davno. Bila je to jedna poučna priča. Zvala se "Košulja sretnog čovjeka". Glasila bi otprilike ovako: "Nekakav kralj je imao sve što jedan vladar može imati, ali razbolio se od silne raskoši koja ga je okruživala, pa mu je postalo dosadno. Dvorska učena svita skočila da ga liječi i prepisaše mu recept za ozdravljenje. Navodno bi ozdravio u koliko bi na sebe obukao košulju sretnog čovjeka. Izaslanici su se rastrčali po cijelom kraljevstvu kako bi pronašli sretnog čovjeka, ali koga god su našli, bar nešto je nedostajalo da bude sretan. Ipak, jednog dana u dvor je stigao dobar glas; pronađen je sretan čovjek. I super, još samo da kralj obuče njegovu košulju i ozdraviti će. Ali odmah poslije toga dobroga glasa, stigla je nova vijest. Sretni čovjek nije imao niti košulje, pa kralj nije imao što obući kako bi bio sretan.“

Od te školske lektire prošle su godine, decenije, pregazilo nas sve zajedno, ali i pojedinačno svašta teškoga, zaboravili smo puno važnih stvari, a ja se ipak sjećam moje lektire.
Ovaj instant život, oskudica, borba s ratama od kredita, nezaposlenost, neizvjesnost svakodnevnog života i ludi ritam od nas su stvorili robote. Negdje u svemu tome izgubila se prisnost među ljudima i mnogi sada pate od ozbiljnijih bolesti nego je kralj iz školske lektire. Ljudi su se zaboravili radovati. Izgubili su snove i nadanja preturajući dan za danom nestali su oni jednostavni i lijepi trenuci,i sve se svelo na grabež i otimačinu.
Tiha i topla noć zatekla me još jednom za kompjuterom. I zaboravljam u tim trenucima žestoke oluje, ljudsku nepravdu. Odmiče tiha noć, slušam s pola uha nekakvu tihu glazbu i prosto da ne povjeruješ. Prebirem po glavi slike nekih za koje sam mislila da su ljudi. Većina ljudi živi teško, naporno rade, a primanja nisu ni blizu onima koja predstavljaju sigurnost, a gradska vlast naravno gluha za prave potrebe ljudi. Onih koji iz protesta nisu izašli na izbore. Sve je jasno koliko god da imaju, našim gradskim vladarima je malo. A život je u sitnicama. To niti Ana nije shvatila. Svi oni o kojima ja pišem žive u dobrim uvjetima na državnim jaslama s redovitim plaćama. Ali ne uživaju oni u istinskom miru, polaganom životu, jer njihovi džepovi svakodnevno moraju biti puni šuškavih novčanica.

I zaboraviše ti i takvi da se puno može naučiti od baš onih koji ne izlaze na izbore, od sirotinje koju nitko ništa ne pita i niti ne gleda na nju. Posebno jedna velika životna mudrost-kako u skromnosti živjeti sretan život. Kako ne krasti, ne otimati od drugoga, jer možeš koliko hoćeš, ali ne dokle hoćeš! I tako oni i nadalje upiru u krivom smjeru i pri tome gaze po ljudima i s puno uspjeha kupuju nove automobile, kuće, vile na moru. I nema tu više nikakvih izvedenica bilo kakvih fraza koje bi njih manje motivirale da nastave punom parom naprijed. Oni ne odustaju, pa čak i kada su izvanjski faktori protiv njih njihov interes je i dalje gomilanje materijalnih dobara. Uglavnom, ti ljudi modernog doba imaju svoje ambicije, mudro grade svoju karijeru, ali i polazi im za rukom realizacija njihovih želja. Sve do jednom popularnim rječnikom rečeno -burn out sindrom ili po naški dok ne sagore.

Neki su se već opekli pa završili kao pritvorenici u Remetincu, a neki poučeni iskustvima dobivanja sudskih parnica, a bezbroj ih je protiv njih, pate od premorenosti, živčanosti, nesanice. Ali bez obzira na to oni idu prema zacrtanom cilju, jer su izabrali smjer s golemom voljom i predanosti da ostvare što veću zaradu. A i raspored im je prenatrpan. Stalno su na nekakvim jalovim sastancima, vode dogovore i pregovore, sve dok im sve to jednom ne prisjedne, dok ne dođe na naplatu. Njihov prioritet je zarada, imaju puno, ali još uvijek nemaju košulju sretnog čovjeka i na koncu konca nisu se naučili s poštovanjem odnositi prema onima koji drugačije razmišljaju od njih.

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.
AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ