DIO 3.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Život je san, to je moja filozofska alegorija i nisam niti najmanje uplašena proročanstvom da će mi se neki zlotvori zbog mog pisanja osvetiti. Prije konačne odluke o pisanju ovog romana gledala sam u oči nekim ljudima i iščitala u njima puno zla. Ja to zlo nisam mogla zaustaviti, jer ti ljudi imaju moć da grade objekte bez građevinskih i lokacijskih dozvola, da dižu kredite i zadužuju generacije poslije nas, ali sasvim sigurno sam mogla staviti sebe na kušnju i romanom bar prividno testirati ljudskost u ljudima.

Odavno sam ja navikla na surovost i okrutnost, tiranske ćudi pa me ništa više ne može iznenaditi. Niti lažni profili nekih osoba na društvenim mrežama koji rigaju vatru na svaku riječ koju izgovorim i napišem...Ne budim se u nedoumici, ne želim izazvati pobunu i moji snovi mi nisu učitelj. Jer u mojim snovima su svi ljudi dobri i pošteni i žive u zlatnom dobu koje će ostati zapamćeno po blagostanju za sve ljude, a ne smo za neke. Nisam ja zemaljski sudac, pa da sudim Ani radi toga što se na svoj način bori i što se u njenom životu laž nametnula kao nužnost i potreba, kao sila bez koje život ne ide u smjeru koji je ona zacrtala. No, laž, osim u sudaru sa stvarnošću i bolnoj slutnji tuđih misli, potreba i radnji događa se prvenstveno u nama samima. Jer laž nije imenica koja voli samovati, tako se dobro slaže s prijetvorom, zavaravanjem, idealiziranjem, licemjerstvom. Laži su hranile Anin osakaćeni ego, zatvarajući oči vrlinama. I konačno, njene su laži uvijek vodile i dobivale bitke, jer se s njenim lažima mnogi nisu mogli i željeli natjecati.

Pošteni ljudi su ranjivi i iskreni, srame se i zbog sitnih neprimjerenosti, nisu spremni na njene igre u kojima su unaprijed osuđeni da gube, a ona u svojoj negativnosti i zlobi je besramno uvijek išla korak dalje. Zato joj je sada služio i posljednji ljubavnik koji je pisao zakone u Hrvatskoj i koji je samo jednim pozivom podsjetio mnoge da ih je on instalirao na mjesta na kojima se nalaze i da je vrijeme da mu vrate uslugu. I naravno da su mu ljudi bez pogovora vraćali, jer njemu se nije bilo dobro zamjeriti.

Moram vam sada nešto iskreno priznati. Ana je znala oduvijek birati one koji su radili za nju i možemo mi biti spremni na osudu njenih postupaka, možemo biti razočarani jer je pravda uvijek u njenom slučaju ustuknula pred nepravdom koje je činila svojim "neprijateljima", možemo osuđivati njenu negativnost, zlobu pa i nasilje, ali ona je uvijek postizala što želi. I nitko tko joj stane na put nije se mogao zaštititi...To je taj lažljivi život odraslih u Hrvatskoj i stoga svi koji znaju Anu s nestrpljenjem i uzbuđenjem čekaju rasplet radnje. A sve ide kako je ona zamislila. U gradu je na vlasti onaj koga je ona svim silama podržavala, a eliminirala je iz utrke onu koja joj je preotela supruga. Za sada su njena očekivanja ispunjena. On je na podu, još samo da ga zgazi i nade će joj biti uslišene. Sada više i nije krila da stoji iza svega i postala je još veća, izravnija i bez zadrške ga je šutala. Bez straha od zadiranja u kutke koje većina nas u sebi niti ne zna pronaći. I svi u čudu. Pogotovo kad ona ruku pod ruku gradom prošeta s čovjekom koji je u lijepoj našoj iznimno moćan i koji se zna koristiti svojom političkom pozicijom, a mnogi su mu dugovali uslugu. Sve je to trivijalno, sve izuzev njene snage i njenog strpljivog i predanog rada i sposobnosti da postigne ono što hoće kad treba. I mi sve samo lijeno i u šoku promatramo.

Ovo je jedan drugačiji grad od onoga od prije trideset godina kada smo se borili protiv četnika, sada su nas navukli u jednu čudnu atmosferu koja se odvija usred obrazovanih, za naše pojmove nedostižno imućnih i naizgled mirnih ljudi. Ana je u ovom romanu bila i ostala glavni lik i jedino je zadovoljna kada ostvari svoj cilj i gle vraga, život je uvijek u tim nakanama čuva, bez obzira na okolnosti s kojima se svakodnevno susreće. Ona ruši sve pred sobom u fantomskom stilu i u odrasloj dobi vraća se u doba djetinjstva kada si nije mogla i nije znala pomoći, kada se počela mijenjati na fizičkoj i psihičkoj razini. I vjerojatno sve nas određuje djetinjstvo i naše odrastanje i želja da sebi dokažemo da se sada možemo snažno oduprijeti svima koji nas uspoređuju s "ništ -koristi "i vrijeme je da se osobno uvjerimo kako je to laž, a baš ta laž koju su nam u djetinjstvu znali servirati pokretač je cijele radnje ovog romana....

I još samo nešto. Stavite se u kožu prosječnog "škrabala"(a to sam ja) koji često ima problem da pronađe odgovarajuće riječi i s vremena na vrijeme doživi žestoku kritiku, jer ga osuđuju što se drznuo pisati o onome o čemu se ne smije niti govoriti. Jer nije dobro da se zna! Znam da niste glupi pa vam ne trebam pojašnjavati da mi je sasvim svejedno kritizirate me ili podržavate. I još nešto znam. Samo rijetki su oni koji se usuđuju krenuti od temelja i sadržaj ogoljeti pred raznolikom čitalačkom publikom na jedan neposredan i svima razumljiv način. Pišući, ja sam naučila svoje izmišljene likove poštovati, pratiti ih u stopu. Ovo pisanje me košta mog slobodnog vremena, ali ovaj roman je ipak jedna avantura i tema koja zavrjeđuje da joj se posvetim. Moje kreativne lampice su upaljene pa vam dajem svrhu da svakoga dana uz uobičajene svakodnevne obaveze inspirirate sebe na promišljanje, onako usput.

Nastavlja se....

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA:ZLATA PAZMAN PETRIĆ