DIO 31.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

I tako naša Ana nema baš puno vremena za tugovanje, jer je procijenila da će od uvaženog nam saborskog zastupnika izmusti dobar dio novca, ali i moć tu nije zanemariva. Uostalom, nije ona navikla gubiti i zato je taj osjećaj Pirove pobjede iznimno bitan u cijeloj ovoj priči. A kako drugačije da razmišlja jedan bolesni um koji je zajedno sa bivšim suprugom oteo novac i od mrtvog djeteta i roditelje tog djeteta u njihovoj boli još više dotukao nepravdom institucija koje čekaju da taj predmet ode u zastaru, jer to su i takvi su naši sudci.

Zgodan primjer je i taj da je velemožni gospodin saborski zastupnik kršio izbornu šutnju, ali odluka nadležnih institucija  je da to nije moglo utjecati na izborne rezultate. Gnjusno do bola, ali mene u ovoj lijepoj našoj ionako više ništa ne može začuditi, izuzev toga da tonemo sve dublje, a stvarno smo mogli biti bogati i jaki poput Švicarske jer imamo sve ono što drugi nikada neće imati. No, polako im zahvaljujući  lošim političkim potezima svih vlasti u Hrvatskoj prodajemo komadić po komadić našeg bogatstva, ali to je sad stvarno već za jedan ozbiljniji literarni rad, a ne za jeftini beznačajni romančić kakav ja pišem. No, nema veze riječi su ipak jače od mača i metka pa će možda jednog dana nekada netko pametan ovo pročitati i shvatiti koliko je grešaka napravljeno. No,"krivu Drinu" je teško ispraviti. Možda se našoj djeci ipak dogode neki mudri političari koji će stvarno voljeti ovu Hrvatsku i bit će im važno da u njoj žive sretni ljudi, a ne oni koji odahnu kada podmire režije, a za život im u tom mjesecu ne ostane gotovo ništa.

O tome što je ili nije pošteno svatko bi od nas imao nešto za reći. Moja definicija je da je samo častan  postupak prema drugome, imovini grada, države ispravno u odnosu na trenutne vladajuće moralne norme. Stoga ne vrijedi da puno toga dovodim u pitanje, jer predmet mog romana bila su naša očekivanja u odnosu na poštenje i pravdu u našim životima. Uvjerenje da život treba biti pravedan u današnje vrijeme u Hrvatskoj je prilično nerealno i ograničavajuće. Svakodnevna stvarnost nam pruža prilike za uviđanje jedne drugačije realnosti.

I zato često svjedočimo da loši ljudi odlučuju o svemu, da korumpirani političari pobjede na izborima....Činjenica je da je nepravdu nekada uistinu teško prihvatiti, jer ona zadire u naš sustav vrijednosti i izaziva intenzivne emocije, potrebu za reakcijom. Ja se s tim nikada nisam mirila i nikada se nisam pretvarala u žrtvu kad me sustigne nepravda i osveta onih koji se prepoznaju u mojim redcima. Znala sam platiti cijenu prvi puta kada se nepravda dogodi i drugi puta kada bih dopustila da mi učinjena nepravda upravlja životom. To ne znači da zaboravljam, to znači voljno otići, ići dalje, a nepravdu i ljude koji je čine ostaviti iza sebe.

Uvijek sam učila iz iskustva, izvlačila poruke i uvijek sam se držala samo jedne mudre izreke: LUCIUS A. SENECA je davno rekao "Ako namjera nije poštena niti djelo neće biti dobro", pametnom dosta i stoga je ovo samo kraj prvog djela knjige. Uz ovakve likove i likuše bilo bi svetogrđe roman ne nastaviti jer “Važan je kraj”, zar ne?

Život bez ideala znači skrivanje od života, podrazumijeva polaganu smrt, patnju, životinjarenje, a nikako pravo življenje. Teško je biti mrtav, a živjeti. Sretan je onaj čovjek koji u bespuću neistina i narušenih moralnih vrijednosti očuva svoje ideale. Vjerujte mi da nisu poraženi oni koji izgube bitku, nego oni koji su izgubili svoje ideale. Jer gubitak ideala za sobom povlači prazninu. Pa čak i kada čovjek posrne od udaraca koje mu zadaje život, kada se čini da nema pravde, kada se po ‘ko zna koji puta sruše ideali i kada ga nevolje prate kao sjena, tada na svijetlo izlazi snaga čovjeka. A za ideal pravde i boljeg života se vrijedi boriti.

Život bez ideala znači skrivanje od života, a živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima vrijednije je od svih ovozemaljskih blaga. Mene doista ne mogu ljudi toliko povrijediti da ne bih mogla oporaviti samu sebe i zato dragi moji ovo vam je, ponavljam tek kraj prvog djela knjige. A nastavak slijedi, jer ja neumorno pišem svaki dan. A pišem zato jer vjerujem da svaki čovjek u dubini sebe ipak posjeduje osjećaj pravde i pravednosti, no pitanje je koliko je spreman potražiti u sebi tu pravdu i zauzeti se za njeno bezuvjetno ispunjenje. Dakle, primitivci sada ste vi na potezu, razočaralo bi me kada ne biste reagirali na ovo što pišem.

Nastavlja se....

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.