Važan je kraj

Radio Prkos 03.05.2021 ROMANI
img

Roman Važan je kraj, započeo je s objavljivanjem uz Svjetski dan slobode medija. 

Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

DIO 1. 
U labirintu neasfaltiranih gradskih ulica, prašnjavih....na periferiji gdje živi radnička sirotinja, u prošlom stoljeću rodila se ONA.
Razdragana djeca jurila su ulicama, dok ih je opijao miris cvijeća i svježe pokošene trave, a oprano rublje se sušilo na žici. Jedna od te djece bila je i Ona - djevojčica anđeoskog lica, a za njom su uvijek trčali ostali jer je znala kako ih navesti da je slijede….Bezbrižno su se osmjehivali i uživali u svakodnevnoj igri.
Ona je već tada bila svjesna da je novac moć i da je novac taj koji će joj omogućiti da sa periferije odseli u centar gdje su gradska gospoda i gospođe. I dok su drugi polako sazrijevali, ona je prikrivala svoju buntovnu narav, znajući teške životne gubitke pretvoriti u dobitke. I uvijek je pronalazila način da postigne ono što hoće. Dok drugi nisu niti sanjali o drugom gradskom kvartu Ona je već jednom nogom neprimjetno i neustrašivo zakoračila u svoju životnu avanturu. Naravno, sve je godinama mijenjala sebi u korist nikada niti ne pomišljajući o drugima i njihovim osjećajima. Može li jedna žena zaista prekoračiti sve prepreke i ostvariti svoje snove, a da se nikada ne osvrne na prošlost i na one koje je znala povrijediti....uništiti?
U mnogim gradskim krugovima uvijek se gorljivo raspravljalo o njoj. Jedni su je kovali u zvijezde, drugi nabrajali njene mane, a ona je svakodnevno samo brojila ukaljani novac. Jer je jedino novac bio važan. Novac i samo novac za djevojčicu koja je i u djetinjstvu usprkos neimaštini znala imati sve. Ovo je priča o tami, ali i ljubavi u kojoj istražujem i tražim razloge kako bih ublažila efekte jedne čudne stvarnosti i kako bih sama sebi pomogla shvatiti puno toga. Rekli su mi puno puta da sam inteligentna, ali sam previše osjećajna i uvijek pokušavam pronaći opravdanje za sve i svakoga. Ovo je priča o duhovitoj i tragičnoj ženi koju ću pokušati ispričati jednostavnim rječnikom jer poštujem svačiji život, ma kakav bio. A uz to još uvijek se kao netko tko piše, svakodnevno borim s usputnim i glavnim portretima likova i njihovim intimnostima. Nemam ja neki veliki pripovjedački talent, samo volim, jako volim pisati i spajati povijest i živote ljudi oko mene. Od samog početka sam pod ogromnim dojmom moje glavne junakinje, ljubiteljice dvoličnosti, perfidnosti, maestralnih spletki, žene koja je kao djevojčica voljela slušati priče o divovima, vješticama, vilama koje su očito nastale u nekom boljem svijetu nego u kojemu ona živi i u kojemu svatko svakoga vreba. Možda je nekada kao djevojčica, davno jako davno imala nevino srce i bila slaba, ali sada zna kako kad podigne stopalo zgaziti čovjeka, onoga tko joj se usudi stati na put. Nemojte žuriti sa osudama jer pravda bez samilosti nije pravda već klaonica života, nekakav tajanstveni projekt koji započinjem i nikako da završim jer mi je važan kraj, a ja ga još ne nazirem. Malo mi je teško razumjeti njenu opijenost novcem i moći jer ipak imam pjesničku dušu i borim se za golo preživljavanje od mjeseca do mjeseca. Odrasla sam u svijetu u kojemu nisu cjepidlačili zbog novca - kad ga je bilo trošio se, kad ga nije bilo, imali smo neke druge interese, a prioritet je bio život. Zato su mi Ona, žena, a nekada djevojčica iz moje priče, i svi njeni postupci nevjerojatni. Govore mi o sloju stanovništva kojega ne mogu do kraja razumjeti, ali me potezi koje vuče uvijek i iznova impresioniraju jer gledam taj njen preobražaj. Taj primjer bespoštedne borbe da bude i opstane kao lavica među lavovima.
Nemoguće mi je u uvodu vam sve reći jer priča mora teći lagano, mora biti pitka, mora govoriti o onome što poznajem i što ćete vi upoznati. A njen se život ipak pretvorio u turobno klupko tuge i pretvaranja, čežnje i apsurda, malograđanske pompe, potisnutih trauma, bespomoćnosti opore vrste u kojoj se kao sporedni likovi pojavljuju neki mali lažljivci ,opasni politički moćnici svake vrste, zvaničnici koji vjeruju da se mogu spasiti kada izvuku mač protiv nje. A izgleda da je i nemoguće postići konsenzus oko sukoba, jer neke objektivne istine niti nema. Bilo kako bilo, u nekoliko nastavaka pokušat ću ispričati priču kojoj ništa neću oduzeti i ništa neću dodati, koja govori o ambiciji i pretpostavci da na tuđoj patnji možeš izgraditi vlastitu sreću. Govorit ću o jednoj obitelji, gradskim sukobima koji se ne obaziru na dobrobit građana, o teretu s kojim će mnogi likovi iz ove priče morati živjeti, govorit ću o vremenu i mjestu svima nama poznatom. I čitavo vrijeme kroz ovu priču koju sam možda izmislila i u kojoj suosjećam sa svima koji su nekada bili izigrani i prevareni odjekivat će glas djeteta koje još uvijek nije odraslo i ne može shvatiti u što se to Ona pretvorila. To dijete plače jer je sve moglo i trebalo biti drugačije....


DIO 2. 
Ljudska volja pomiče granice i ako je ona nešto zacrtala kao cilj, ostvarivala je to uz puno napora, discipline pa i gazeći preko leševa ako je trebalo. Ovo je priča o ludosti, odvažnosti, inspiraciji koja ne poznaje prepreke. Ona, ta moja junakinja iz priče, je jednostavno neustrašiva i neuništiva.
U vrijeme Domovinskog rata dok su padale granate na grad, ona je smislila kako da riješi manjak u tvrtki u kojoj je radila. Bila je to najosebujnija avantura koju jedan kreativan mozak može smisliti. Izgorila je arhiva u vihoru rata, manjak se nikome nije mogao pripisati, a dok su četnici razarali grad nikome više i nije padalo na pamet da istražuje tvrtku koja je ubrzo otišla u stečaj. Taj detalj iz njenog života sličan je i drugim ratnim profiterima koji su se obogatili dok smo mi svi drugi gledali kako da sačuvamo živu glavu, pa ja ne bih više na to trošila riječi. Svi mi koji smo preživjeli pričat ćemo unucima kako su neki u jeku rata dok se događala neobična pretvorba, postali milijunaši. Ne želim pisati o psihologiji ljudskog uma, jer tome zapravo nisam dorasla, ali te i takve lopine zaista zaslužuju našu osudu. Ja vam možda sada pišem o ljudima koje nikada niste sreli, ali i o onima koje svakodnevno susrećemo dok šetamo ovim našim malim slavonskim gradom. Priča je ovo i o onima koji su otišli u rat braniti Hrvatsku i nikada se nisu vratili. Priča je ovo o nama samima. Možda je sve posljedica moje mašte, a možda je zrcalo stvarnosti.VI, dragi čitatelji, prosudite sami. Ona je i tu uspješno balansirala s moćnicima iz dvije partije. I one HDZ-ove i one SDP-ove. I uvijek je netko politički jak za nju odradio sve što je trebala. Ponekad je to postizala svojim umiljavanjem, trepćući plavim okicama, a ponekad ih je ucjenjivala, jer imati prave informacije u rukama je moć. Ponekad je netko pisao i o njoj, jednako kako su i govorili njoj, a ona je to vješto koristila. Ona je uvijek znala iz svega izvući korist i sada kada se malo osvrnem unazad, zapravo joj, ako sam iskrena, ništa i ne zamjeram. Kada vidim kako stvari stoje, zaključujem da se rodila sa sposobnošću manipulacije ljudima i obilato se služila njima, a onda kada joj nisu više bili potrebni odbacivala ih je. Donekle mi je to i razumljivo kada se radi o usputnim ljudima, ali u ovom vrtlogu emocija jedino ne mogu shvatiti kako je mogla dopustiti svom suprugu da joj od majčinog života napravi pakao. Ovo sam spomenula samo usput, jer to je nešto što nikako ne mogu opravdati.
Negdje usput svaka od nas je krenula svojim putem, koji smo same izabrale. Ja pretpostavljam da je ona željela biti jaka prije nego što je shvatila kako u našoj sredini nazivaju samodostatne žene poput nje. Zapravo, koja je definicija žene čije osobine pokušavam opisati? Ona nikada nije trebala nikoga da je vodi za ručicu, a prije nego su to ljudi shvatili već bi im namjestila igru u kojoj su bili okaljani i zbog koje je naše jadno i bijedno korumpirano pravosuđe trebalo izricati presude, ali onakve kakve u datom trenutku odgovaraju vladajućoj oligarhiji. Ona u svom životu nije trebala muškarca jer je bila ratnica, a da vas uvjerim u tu činjenicu samo ću reći da je znala i kad gubi izvući dobitak. Poruka jasna, sretna je što se riješila pogrešnog muškarca u svom životu i trenutno je umorna od življenja svog ideala, ali kažem samo trenutno je umorna od toga što je jaka. Dakle, sada kada je odlučila da joj je dosta pretvaranja, a ljubljeni suprug misli kako mu sve pripada, kuće, tvrtka, vikendica, a ona je svijetu pokazala svoje drugo lice. Lice ranjive žene koja čezne da netko brine o njoj, koja želi snažnu ruku oko svojih ramena, a ne kretena kojeg je vukla za sobom poput privjeska, ona želi nekoga da joj bude utjeha bez obzira na oluju koja tutnji u njenom životu. Kaže ona meni da joj je dosta pretvaranja i da se više ne želi pretvarati da je zastrašujuća. Evo još jedne uloge u njenom životu. Vrti ona svoju bijedu, tražeći suosjećanje i naravno nailazi na ljude koji joj vjeruju. A rana joj otvorena s razornim saznanjem da puno toga može promijeniti, ali odnos prema mrtvoj majci ne može ispraviti. Baš me zanima je li nešto naučila i je li konačno završila s pokušajima. U životu nije poanta lažirati i glumiti s osmijehom na licu, nego je poanta biti stvaran, ne činiti drugima ono što ne želiš da drugi učine tebi. Radi se o osjećajima, a ne o razmišljanjima i to se ne može pravdati nikakvim strastima za bogatstvom.
Vrijeme prolazi, a ona postaje imuna na to što se događa trenutno jer je već nekoliko koraka ispred supruga od kojeg se razvodi. I nije iscrpljena. Stvarnost je takva da se čekaju i polako pristižu pravomoćne presude za brojna zlodjela koje je odradio njen suprug. Ona vidi gdje je on sada, a on ne vidi da je mrvicu slabiji od nje i da je već poražen. On je našao nekoga da ga poljubi tamo gdje ga boli i drugo mu nije važno. Ja sam pišući toliko toga rekla, a da ipak sam ponešto prešutjela i ostavila prazninu, jer ovo je tek početak priče u kojoj će likovi govoriti sami o sebi. Dokaz je to moje spisateljske slobode da sve priče zapravo piše svatko sam....


DIO 3.
Ja sam oduvijek voljela pisanje, i oduvijek sam jako voljela život. I Ljude. Onaj tko voli život, nikada se ne prilagođava. Nije pokoran i prezire svaki pokušaj kontrole. Iznad svega, gade mu se oni koji pod krinkom za ljude rade neviđene neljudskosti. Onaj tko voli život uvijek je na gradskim ulicama s olovkom i papirom u ruci, baš kao i s puškom, spreman stati u obranu života. Onaj koji spušta glavu i bez pogovora izvršava političke zapovjedi za mene nije ljudsko biće. To je moj životni manifest; prkosna, buntovna, zapamćena u ovom gradu kako nikome ne idem niz dlaku, iznosim svoja stajališta.
I dok sam gledala kako bombe padaju po mom malom slavonskom gradu, odbila sam ulogu pasivne promatračice ratnih strahota. Radeći svoj novinarski posao, voleći Hrvatsku, prolazila sam kroz vrijeme pišući o nehumanom četničkom odnosu prema svima nama koji smo bili svoji na svome i druge domovine osim Hrvatske nismo imali. Gledala sam na te sijače straha , opsesije i osvajače tuđeg teritorija kao na omraženi fenomen i oduvijek sam smatrala da je borba protiv tih i takvih jedini ispravan način da zajedno s braniteljima slavim čudo života. I nikada mi nije palo na pamet da svoje domoljublje naplatim. I kao ratni reporter i kao netko tko piše o običnim temama, svoja iskustva donosim čitateljima pa neka oni sude. U tim ratnim danima nebrojeno puta sam riskirala život, bilo je ekstremnih situacija, no kako to biva netko me uvijek u posljednji trenutak spasio. I zato volim ljude, uvijek ih i svugdje IPAK ima. Cijeli svoj život grozim se onih koji samo grabe za sebe. Ne opravdavam ih niti kada mi kažu da zlodjela prema drugima čine iz ljubavi. Zapravo moram vam još nešto reći. Novinarstvo me naučilo da mrzim objektivnost....ja ne vjerujem u nju. Vjerujem samo u ono što vidim, čujem i osjećam i zato je sve što pišem pomalo i portret mog života. No, da se ja vratim na junakinju iz svoje priče o kojoj tako opsesivno pišem i koju cijeli život istražujem. Ona je stvarno netko tko je zahvaljujući uspješnoj i agresivnoj životnoj taktici kojom nemilosrdno barata, sada već dobrano, kako se sama pohvalila, naplatila domoljublje mirovinom o kojoj ja niti ne razmišljam. Incidenti iz njenog života postali su njezin zaštitni znak, jer neki kažu da je "prvorazredna lažljivica", a neki kažu da je dama od glave do pete i da se dama baš tako treba zauzimati za sebe. Teško onome tko rasplamsa njezin nekontrolirani bijes, jer je ona siva eminencija grada koja odlučuje tko će biti gradonačelnik i u stanju je šokantnim i otrovnim riječima uništiti svačiji kredibilitet, pa i sveca. Ona flertuje sa svakim tko je na funkciji dok ima koristi od njega. Onaj tren kada koristi nema, u stanju je te osobe zbrisati s lica zemlje. I nema nikakve, baš nikakve snage razuma koja se njoj može suprotstaviti kada se ona razljuti. Baš zbog takvog životnog stava do sada je imala uspjeh. Njenoj oštrini nitko nije izbjegao, jer su u ovom gradu sve "jebeni idioti" koji imaju putra na glavi, ili su slabi pa joj se ne usude stati na put,a kada se ona nekome usprotivi taj je bitku izgubio. Ona je voljena, koliko i omražena.
Moram priznati da je ona ŽENA s petljom koju kada na nekoga krene nitko ne može ušutkati, pa niti mali pseći mješanac od kojega se razvodi i kojemu je dok joj je služio čak kupila diplomu. Jer u našem pokvarenom društvu se i to može. Kupiti diploma fakulteta. I tada saborski zastupnik i gradonačelnik mora malog psećeg mješanca koji zna samo lajati i ujedati zaposliti na rukovodećem mjestu kao perspektivni kadar. Jebem ti grad, jebem ti političare sa slabostima, većim od vrlina.
Dakle, Ona je neopterećena bilo čijim mišljenjem, nema obzira niti prema mrtvima, a kamoli živima. Vadi kosture iz ormara i neprestano je u areni života. I jednostavno ne želi prihvatiti određene ljudske slobode. Brojne žene su obilježile povijest čovječanstva, bile su kraljice i carice, dame iz visokog društva, borci za svoj narod. Bile su priznavane i osporavane. Neosporno je da ona ima veliku ulogu u gradu u kojemu živim, veliki značaj, a njena pozicija je uvijek negdje na rubu osvajanja srca i moći. Njen um je stvarno za razmatranje, bez urođenog je takta, snažnog je karaktera, gruba je, neotesana, bahata, ohola, gizdava, ali u stanju je svakoga zbaciti s položaja. Nitko joj ne može osporiti talent, umijeće i sposobnost da sve sebi odradi u korist. Fascinantno je kako uvijek dobije što želi. Ona i kad izazove nezadovoljstvo kod nekoga i tada postiže svoj cilj. Uglavnom ona radi što hoće, kad hoće i koliko hoće. I majstorski sve odrađuje. Koliko ste se puta u životu susreli s osobama koje su tvrdoglave? Jesu li vas naživcirali svojim tvrdim stavovima ili ste ipak u toj tvrdoglavosti našli nešto pozitivno? Je li moja tvrdoglavost mana ili vrlina - pojma nemam, ali pišem, o svemu i svačemu, pa i o njoj. I čekam da se Ona jako naljuti na mene.....


DIO 4.
Moram vam nešto priznati. Nije ona kriva što saborski zastupnici završe u Remetincu, pa ih ona može ucjenjivati koliko i kad hoće, a oni se bakću dokazujući sudskim procesima svoju nevinost i uz to dobro podmažu kako se ona previše ne bi bavila njima.
Naš ugledni saborski zastupnik je sve, samo nije običan gradonačelnik malog grada. On nosi Pradine cipele ima Pradinu torbu, vozi se u luksuznom automobilu i živi u raskošnoj vili s bazenom. I sve je to stekao poštenim radom, a neki ga zlonamjernci prozivaju bez povoda. Rado kupi poneko piće i sendvič gradskim beskućnicima. I svakom svojim gestom daje svijetu do znanja kakav je čovjek. Vrlo je napredan i u svojim shvaćanjima, modernizirao je gradske ulice, na svakom koraku su svjetleće fontane, kružni tokovi, otvorenog je uma i srca, okružen lojalnim perjanicama iz svoje stranke. Ljudi se trude da u mnogočemu uspiju. To je u ljudskoj naravi, a on je sve u gradu obavljao na najbolji mogući način i bez pritiska. Gotovo da i nije imao slobodnog vremena koliko se satrao radeći za grad. I svi mi u našem gradu ponosni na Čovjeka koji toliko radi i gradi na dobrobit građana. Ali ne lezi vraže. Ona nije bila zadovoljna i radosna jer životni cilj našeg saborskog zastupnika i njen nisu imali previše dodirnih točaka. Oboje su sposobni i spremni pretjerati da ostvare svoju nakanu. Ja sam ponekad stojeći po strani i sve to prateći dobila dojam da se njih dvoje nadmeću u ozbiljnoj disciplini koja se može okarakterizirati "kako uzeti od naroda što više, a ni za što odgovarati?" I dobro im to polazi za rukom. Manje-više sve optužnice padaju na sudu iako se jadni suci trude raditi svoj posao, ali strahuju za svoja radna mjesta pa je najbolje te i takve kao što su junaci našeg romana pustiti da se bave čime god žele. I da zarađuju koliko god žele. Neki su se i distancirali od tih i takvih, ali oni su napast za ovaj naš mali grad. Lijepo je kad je netko uspješan u nečemu, kada je dobar pjesnik i kad se recimo u tome razvija. Lijepo je kada netko postane dobar glazbenik i zadivljuje svojim koncertima. Lijepo je kada netko projektira i sagradi neku lijepu građevinu, ali nije lijepo kada ti netko stalno prodaje maglu. Međutim kada netko iz dana u dan to stručno radi, a ljudi ovce pa šute....E, to zbunjuje. I sad se vi pitate u kakvoj su relaciji ovo dvoje ljudi. Po meni ni u kakvim okolnostima života i profesije ne bismo smjeli zaboraviti kako je najvažnije postati dobar čovjek.
Gubitak prsta onemogućuje pijanistu da kvalitetno radi svoj posao. Bolesti glasnica mogu paralizirali pjevača pa on više ne može nastupati, a saborski zastupnici ne mogu raditi svoj zastupnički posao ako su u Remetincu. Pa ipak, život teče dalje. I život ima smisla ako je čovjek poštene riječi. I da je spreman raditi za druge, a ne za sebe.Tada je u životu još uvijek sve otvoreno da se ostvari osnovno i jedino potpuno vrijedno zvanje biti čovjek! A gdje su tu junaci moje priče? Oni koji je sami pišu, a ja je tek zapisujem kao kroničar jednog vremena, koje je pomalo zbunjujuće, ali teče i donosi svima nama neka nova iskušenja.Točno je da je u ovo vrijeme teško biti pisac, ili zvati se piscem i teško je opstati i trajati i imati svoje ja, jer svi smo od krvi i mesa i ponekad griješimo.A i ja sam samo čovjek koji se pati sa svojim osjećajima i svakodnevno preispitujem sama sebe i svoje postupke. No, hajdemo sada polako na radnju ove priče, jer neki mi rekoše da ja ne bih prepoznala zaplet priče niti da mi netko zabije čavao u oko. Možda i je tako, a možda je to opaska oholih, gizdavih političara i njihovih sluga koji zapravo rado ljude ponižavaju, ismijavaju, vrijeđaju. Što ja znam? Ja sam kao bager, kada pišem rušim sve pred sobom i ne obazirem se previše niti na komplimente, a još manje na one koji smatraju da ne znam pisati, ali svaku moju zapisanu rečenicu mogu od riječi do riječi citirati. Nitko nije savršen pa niti ja. Imam bezbroj mana i znam popustiti pred nekim iskušenjima, no pri tome nisam nikome nanijela zlo i zato to ne smatram nekim velikim grijehom.
Nisam baš disciplinirana kada su neki užici u pitanju, no što je tu je, ne idem niti redovito na svetu misu, a molim se Bogu samo kada mi voda dođe do grla i kada se nađem u teškoj situaciji, kada osjećam neobjašnjivi strah; tada mi molitva pomaže da lakše savladam svoje brige. Ne znam je li i Ona takva. Ali sam sasvim sigurna da je svi mi u ovom našem gradu poznajemo i da znate o kome pišem, a ona je ta koja je sve oko sebe iskoristila i uvijek učinila ono što je najbolje za nju, bez obzira koliku i kakvu štetu nanosi drugima, ali nećemo o imenima ovog palog anđela.


DIO 5.
Gledam ja i političke mafijaše i njihove podguzne muhe kako u našem gradu kradu i luduju u bijesnim automobilima i rade štošta na račun poreznih obveznika, dok pošteni ljudi nemaju niti za bicikli i pitam se imaju li ti i takvi savjesti. Pa i okaljane saborske zastupnike, koji su izašli iz vlastite stranke, dok ne dokažu svoju nevinost i sada su žetončići vladajućima, kako bi spasili vlastitu kožu, a gle čuda bez obzira na njenu netrpeljivost prema tim i takvima ONA je to odradila za njih, jer nikada se ne zna tko će kome i kada zatrebati. Ne kaže se uzalud da je politika kurva.Što bi mi slavonci po šokački rekli "use nase i podase...". Ali znam da mir nitko ne može kupiti, niti ona, niti oni....
I treba imati snage u tim i takvim okolnostima ustajati svako jutro i izdržati dan i noć koju neki ne mogu prespavati bez šake lijekova, boje se zaspati, boje se snova. Možda su ipak ljudska bića pa ima kajanja, za sve što su učinili onima oko sebe. Ali i sebi, ako imaju savjesti.
Zanimljivo, ja spavam svojih šest sati u komadu kao mala beba i to me opušta, relaksira. U sve ostalo vrijeme nešto radim, uglavnom piskaram pa ukoliko nisam zadovoljna, bacim, što mi sasvim sigurno ne donosi novac. Ponekad se pitam koji alat da iskoristim dok obrađujem neku temu, jer sve mi se čini bitno. Uglavnom plivam i nizvodno i uzvodno jer ima mnogih koji kritiziraju moj rad pa mi savjetuju da pišem o ljubavi, a ne o nečemu gdje će se ljudi može biti prepoznati. No, moje pisanje je ipak rezultat praćenja događaja oko mene, a i neki se trude da uvijek imam o čemu pisati. Neki se i prepoznaju, ali svi mi znamo da su likovi koje pisci kreiraju tek plod njihove mašte, sjene koje žive u njihovim glavama, kreću se izmišljenim svijetom...A i nisam ja neki pisac, tek netko tko se zabavlja i brže mu vrijeme prolazi dok prati političke face, gleda njihove ulizice i nju koja nikada ne hoda nikada starim putem kako ne bi susrela neke likove za koje je bolje da ih ne vidi.
Život je sam po sebi drama i u ovim uvjetima treba preživjeti. Nisam željela da u ovom mom romanu pratite dva glavna lika. Nju i mene. Ali ne mogu opet, a da ne iznesem neka svoja mišljenja, svoje stavove. I to mi je inače problem, kad god pišem o nekome ili nečemu, pomalo razotkrivam i sebe, a željela bih ostati po strani, jer nisam ja važna i nije bitno moje mišljenje. Bitni ste vi koji čitate i već sada znam da ste nakon ovog uvoda prepoznali glavne aktere iz moje priče. Jedno ću vam ipak odati. Nije baš lako pisati. Ponekad mi nedostaju riječi da se izrazim, ponekad se s nekim rečenicama koje izgledaju kao da su nabacane u tekst odmaram od sadržaja, puštam misli da se oblikuju, pa se tako sada prisjećam i jednog divnog čovjeka koji bi za grad napravio puno, jer nikada nije ništa uzeo za sebe, ali bio je principijelan i nije dao niti ljudima iz svoje stranke, a niti junakinji moje priče da ga ucjenjuju. Jednostavno je želio vjerovati da su ljudi dovoljno pošteni, pametni i da će znati prepoznati žito od kukolja. NIje to baš tako, nakon odmaka vremena znam da i on to zna i žao mi je što se maknuo iz politike, valjda shvaćajući da ovo nije vrijeme za poštene političare. No, bilo pa prošlo. On je na svojoj koži dobro osjetio svu pokvarenost i ljigavost ljudi koji ga gledaju u oči, a rade mu iza leđa, a isto tako je osjetio i njene ugrize. Ne mogu a da se ne upitam, zašto smo toliko okrutni jedni prema drugima. Zar nam nije dovoljna opomena ona stara izreka: "Tko pod drugim jamu kopa sam pada u nju"?
E, dragi moji ja zato samo pišem i preslikavam ono što vidim, pokušavajući sebi, a onda i vama pojasniti u kakvom vremenu živimo i zašto ne idemo naprijed. Nas ne može zaplašiti niti epidemija razno-raznih virusa, niti razorni potresi, nas zapravo ništa ne može naučiti pameti, ali zato mene mnogi pokušavaju ušutkati, jer nije baš normalno da pišem o mržnji koja nas je zatrovala, treba pisati po diktatu, stvarati junake našeg doba koji su sve drugo samo ne moralne osobe. Kad govorim o moralu onda ne mislim na seks, jer od skrivenog seksa i užitaka koje on pruža puno gore je to što nas neki jebu u mozak, a mi se pravimo da to ne vidimo ili doista ne želimo vidjeti jer nam je tako lakše. Da, ponekad sam i prosta, ali tako bolje opisujem stvarnost. Pitam se što nas u ovom gradu može utješiti? Govna koja su isplivala na površinu pa smrde i mi se davimo u tom smradu ili to što smo svi pognuli glavu, jer smo se valjda navikli na taj smrad pa nam više i ne smrdi, već nam je jedino bitno da mi plivamo na površini. A oni oko nas nam nisu važni. Očigledno da ne vidimo cijelu sliku. Jer ako nije našem susjedu dobro, neće biti niti nama, jer ako je gladna većina uskoro ćemo biti i mi.Tako ja vidim svijet oko sebe i ne očekujem čuda,već da svi zajedno konačno krenemo i pokrenemo se ali tako da svima bude bolje, a ne samo nekima. Možda sam idealista ,ali stvarno želim vjerovati da ćemo svi mi dočekati to bolje ne sutra, već danas. I želim vjerovati da imamo snage za ići naprijed. Jer ja ne znam kuda da pođem, lijevo ili desno, svejedno mi je da li je sunce ili kiša, bitno mi je jedino da iza sebe svi mi zajedničkim naporima našoj djeci ostavimo Hrvatsku dostojnu njihovih predaka i dostojnu povijesti u kojoj su se neki ljudi borili kako bi smo je imali. Ali ne šuplju, ne praznu, ne samo zemlju na karti...A kada netko od nas padne da mu svi zajedno pomognemo da ustane, a ne da ga još dublje guramo u provaliju.


DIO 6. 
U malom mjestu je teško biti autor nekog romana o životu, jer se odmah svi prepoznaju i uzalud ja pišem da je svaka sličnost slučajna i nenamjerna. Nekada bih najradije plakala od muke jer me ljudi zovu i traže da prestanem pisati, a ja sam sebi samo uzela u zadatak pokušati rasvijetliti mentalitet malog slavonskog gradića gdje je svaki događaj pa i onaj najmanji dovoljno dobar da se o njemu priča i raspreda po gradu. Nekada je to nešto banalno, svakidašnje, bezazleno, a nekada je to nešto što nije niti najmanje beznačajno, to je nešto što moji likovi i zrno mašte oplode i evo skandala kolosalnih razmjera o kojemu se priča danima i mjesecima. Nekada priča i nije napuhana i svi to jako dobro znaju, jer su akteri priče sami nanijeli štetu svom ugledu, ali smiješno je što se ne napada aktere, već se proziva onoga tko se drznuo sve to zapisati.
Logika mi kaže da nema dima bez vatre, a vatru u mom romanu raspiruje izvjesna ONA, ali i političari kojima ona treba u kreiranju njihovih političkih igrica. I eto zgoda koje treba samo zapisati. Ja sam si dala truda da u nekoliko nastavaka svog romana u njegovom sadržaju razradim likove. Nisam od onih žena koje su zaokupljene kuhanjem ručkova, pečenjem kolača, spremanjem kuće, brigom oko novca, jer ga nikada nemam. Nemam neprijatelja, jer nisam prva dama grada, ali zasigurno nemam niti konkurenciju, jer ovo što ja pišem vjerojatno niti jedno pametno stvorenje ne bi pisalo, jer bolje je da neki događaji ne ostanu trajno zapisani. U ovom mom gradu nitko nije imun na sve što se događa, ali vjerujte, ponekad mislim da ovakvih zapleta nama niti u turskim sapunicama.
Već nakon ovog mog uvoda radnja se zahuktava, stvari se počinju dešavati jedna za drugom, a priče se pretvaraju u kaskadu koja prijeti da će potopiti ovaj grad. I onda je najbolje reći ma nije to nikakva vrijednost i ne treba trošiti vrijeme na čitanje tih gluposti. Ali, opet znate onu staru: "Zaklela se zemlja raju...pa se sve tajne doznaju!"
Naša heroina iz priče koju neodoljivo privlači novac smisli i kako osnovati udrugu sve uz moto pomoći potrebitima, ali na čelu udruge joj je bivši cijenjeni suprug koji neće odoljeti čarima trošenja tog istog novca pa mu niti mrtva djeca nisu svetinja. Prestrašno! Ništa se ne uspijeva sakriti, novinari su o svemu pisali, javnost zgrožena, ali izvjesna ministrica, koja je sada prošlo svršeno vrijeme, će sve zataškati kako se ne bi narušilo njenom ugledu. I tako je njihov zajednički život podsjećao na reality show. Zaplet više nego šokantan;velika sila ukrala novce namijenjene bolesnoj djeci i sebi osigurala još jednu nekretninu i dan-danas nema pravomoćne presude jer je ta ista sila nekakav beznačajni SDP-ovac. Ma ljudi moji, je li to moguće? Imam ja ponešto iskustva, ali moji interesi nisu usmjereni na novac već na nekakva ljubavna događanja, volim ja tu vrstu akcije, sanjam o njoj kao svatko normalan, ali to baš i nije u fokusu i nema puno veze sa stvarnim događajima kod aktera moje priče, jer njihov društveni život se za razliku od mog sveo na zgrtanje novca. Po meni to je zastrašujuće, ali vama preporučujem da sami čitate i ne ostaje vam drugo nego da sami donosite svoj sud. Mnoge ljude bi sva događanja o kojima pišem slomila međutim ONA, junakinja iz mojeg romana još nije svog bivšeg skratila za glavu i pokopala zauvijek sve njegove snove. ONA doslovno odbija biti pobijeđena i uvijek nađe načina da sve obrne u svoju korist. I uz sve to uspjela je zadržati vedar duh, pa i onda kada za to nema nikakvog razloga. Pa sad vi recite je li ONA negativka ili oni koji odrade sve ono što ona zamisli, svojim potpisom zapečate to pa bi trebali u pravnoj državi i odgovarati. Ali mi smo tek država s puno scena iz spaghetti westerna u kojima se verbalni okršaji završavaju drugačije.
Ima u ovom mom romanu još puno likova koji su zaokupljeni zasljepljujućom prašinom skandala i oni se usuđuju u vrtlogu svojih života govoriti o univerzalnim ljudskim vrijednostima, pogotovo u vrijeme izbora.
U svojoj potrazi i želji za moći moji izmišljeni politički akteri učiniti će sve kako bi postali djelom bravuroznih političkih igara uključujući i podmićivanja pa i petljanje s nekim opasnim ljudima, a sve to ima kobne posljedice za one koji nisu u politici. A tek kako u političkoj areni ostati na vlasti uz neuvjerljive programe priča je za sebe, jer političko uspinjanje je mukotrpno, silasci vratolomni pa sam kao potpisnik ovih redaka i sama ponekad zbunjena nevjorojatnim igrama koje se nastavljaju u nedogled uz blagoslov naroda! Bijesni tako nakon ovog uvoda radnja, skandali praskaju jedan za drugim, a ljudi se smiju iza zatvorenih vrata i navučenih zavjesa, sretni što u svemu tome nisu sudjelovali, ali opet će se već sutra ponizno klanjati akterima moje priče i tako u nedogled. U ovom gradu puno je asfaltiranih cesta u koliko u njima žive gradski funkcioneri, ali ako kojim slučajem živite ulici Marije Jurić Zagorke, nikada nećete imati lijepo uređenu ulicu i nemojte niti pokušati to isforsirati, jer u toj ulici ne žive tvorničke kopije profesija političara koji se prevrću unedogled kako vjetar puše. U ovoj ulici još uvijek žive ljudi s periferije grada. Možda je život tu kako bi se živio. I dok smišljam odgovor na pitanje što je život, on prolazi! I sve prolazi baš kao i naš život. Život u malom gradu gdje svi poznaju svakoga je težak, škrt, ali teatralan, a likovi su živopisni i nevjerojatno autentični.


DIO 7.
Iza sebe imam puno pročitanih knjiga, romana, kratkih priča. Čitam ja svašta: vrlo dobro napisane novinarske članke, loše priče, dobre romane koji su mi ostali u umu danima nakon što sam ih pročitala, ali i one tekstove koje sam pročitala i odmah zaboravila. Sve to ima neku svoju čar, ali ponekad je granica između kvalitete i nekvalitete tanka, a i subjektivna. Mnogi detalji koji su drugima važni, meni su možda nebitni, ali na kraju sve nađe put do čitatelja. I svako pisano djelo mora imati svoj kostur. Ne samo početak i kraj, već i događaje između toga. I svakoj priči je cilj prikazati neku problematiku,njen put i razvoj,te na kraju razrješenje preko glavnih likova. I to mi je stalno u glavi. Pokušaj da shvatim određene postupke likova o kojima govorim.
Ženu ne treba suditi po izgledu već po njenom ponašanju, ali teško je napisati jednu cjelinu prateći iz sjene kako ona mijenja svoj život i sreću pronalazi često igrajući ruski rulet. I makar ja neumorno pišem pokušavajući proniknuti u tajnu i njene opasne planove ona me uvijek iznenadi i malo tko joj može konkurirati u njenim radnjama i rabotama. Zloglasna li je i sila koja je sada u nekoj zamršenoj vezi dok se klupko njegovog života lagano odmotava, a ona ga je odvela na pogrešan put, dok joj je vjerovao i ni u šta nije sumnjao. Njegov lik nam ukazuje na posljedice žalosnog manjka zdravog razuma i pameti među ljudima koji kao glavno mjerilo vrijednosti uzimaju novac ili njegov višak, dokazujući time da samo novac donosi istinsku moć. I tako on nju sada, a govorim o njenom bivšem suprugu, pokušava financijski uništiti, ali u isto vrijeme njemu više nitko ne pruža zaštitu, pa niti stranka koja će ga se s prvom pravomoćnom presudom odreći.
Odličan je to primjer kako ga je ona iskoristila za promociju vlastitih želja i interesa, a mi kao društvo u Hrvatskoj postajemo sve gori, jer nevaljalac ostaje nevaljalac i nema te kazne koja bi mogla biti dovoljno velika za čovjeka koji je novac oteo od djece oboljele od karcinoma. To nam govori da je riječ o zloglasnom i strašnom čovjeku kojega saborski zastupnik mirne duše zapošljava kao direktora javne tvrtke. I onda obojica koračaju istim putem. No, nisu oni u središtu događaja ovog romana, oni samo pomažu rasvijetliti lik moje junakinje kojoj ako se zamjeriš život ti se pretvara u noćnu moru. Neuništiva je i pokorila je gradsku političku elitu. Ja na svoj roman gledam kao na kuću. Svaka kuća gradi se od temelja, što je u pisanju ideja, a nadograđuje se malo po malo, planski tako da na kraju stoji na svom logičnom mjestu. Ako pomaknete koju ciglu ili gredu koja je nosiva, sve se može urušiti. Priča mora ličiti na stvarni život, dakle radnja mora biti jasna, a glavni lik ili "likuša" bi ponekad morala stajati iza svojih postupaka pa ih bar sebi objasniti, ako ne drugima. To ne znači da kraj mora objasniti apsolutno sve. To samo znači da na neka pitanja trebate čitajući dobiti odgovor. Uz ideju glavne događaje i likove tu su i detalji koji su jako bitni, a zapravo vas baš ti detalji mogu baciti na guzicu. I to je ključ radnje, a traganje za odogovorima je zapravo ključ radnje.


DIO 8.
Ako ste spremni za ovu vrstu pustolovine, tada nakon ovog uvoda pričekajte zaplet romana, koji je poseban kao i osobe o kojima pišem, to su one osobe, s otiscima prstiju u kartoteci, krilati stvorovi koji žive opasno i koji nikada nisu zadovoljni pozicijom u kojoj jesu jer od života traže još više novca. U ovom gradu stalno neka čudna zbivanja, na granici dobra i zla, previše su to pragmatična događanja, tajanstvena i ja dobivam dojam da uopće ne pripadam ovom svijetu i više nemam povjerenja u nikoga. Polazim od činjenice da osobe koje opisujem imaju prevelike sklonosti prema uzimanju, a malo prema davanju, donose pogrešne odluke i sami sebe uvaljuju u nevolju. Sve me to dovodi do spoznaje da je nisam otkrila njihov pravi identitet i ulogu koju igraju u ovom gradu u ovoj mojoj Hrvatskoj. I kada mi se učini da nešto nema veze s njima, opet me neka tajanstvena sila dovede do njih, jer se klupko počne odmatati i ne lezi vraže oni uvijek iza neke prljave rabote.
Sve su to čudovišta koja glume ljude i samo naizgled djeluju pitomo i bezopasno, a u stvari čim vam nešto kažu odmah trebate posumnjati u čestitost njihovih namjera. Jer što reći o čovjeku koji je uzeo novac od mrtvog djeteta, što reći o sutkinji koja se ne usudi izreći presudu, što reći o nama koji to znamo, a ipak glumimo kako nam je taj mali pseći mješanac simpatičan? I svi smo u ovom gradu platili cijenu zbog tog gospodina i njegove opasne pustolovine koja mu je pribavila preko noći veliki kapital i veliku slavu. Hoćemo li konačno nakon što pročitamo roman shvatiti svoju ulogu na zemlji i zauzeti stav. Ponekad se osjećam kao da ne pišem klasični žanrovski ljubić već fantastiku i znam da sam sanjar kojega su iščupali iz svakidašnjice i stavili na avanturističku stazu pisanja. Pisanje je dvosjekli mač. I nema tu nikakvog recepta. I kada vam se čini da je sve jednostavno, u stvarnosti to može biti komplicirano, a da bi radnja tekla ponekad je potrebno ponešto i zapapriti, jer vrag se krije u detaljima....Kažu mi neki da sam majstorica pisane riječi, a dijalog, maštovita radnja, zaplet....E pa ja se nadam da ćete ovu moju izmišljenu priču pročitati u jednom dahu, jer romanu koji vam sada nudim nema ravnog. Ovdje je puno pripovjedača koji žive priču i pripovijedaju je svatko na svoj način, a ja se samo trudim sve to zabilježiti. I samo još nešto, roman je nastao u jednom dahu, s puno zagonetnih slika s mnogo izmišljenih likova, napisan je jezikom bliskim govoru, jednostavno i široko dojmljivo, prepoznatljivo sadašnjem trenutku. Pisala sam ga s puno svježe energije i iskreno onako kako sam ja doživjela neke ljude pa vjerujem da vas sve ovo neće ostaviti ravnodušnima. Iako je ispunjeno životnim ritmom nemojte niti pokušavati u svojim komentarima davati imena i prezimena tim osobama. Imala sam u pisanju originalan pristup, a vi imate čitateljsku slobodu da u bogatstvu radnje, obrata neki lik možda poistovjetite s nekim.
NO, nema to veze sa stvarnošću jer ove osobe govore na svoj način. Novine prodaju strah, srećke nadu, a ja vama ništa ne prodajem već vam poklanjam svoje iskustva koja svi u ovom surovom svijetu dijelimo. I da ja zaključim. Nema smisla trpati u život neke ljude, pogotovo one koji otvaraju samo vrata sefova s novcem, a duša im prazna. I nemojte niti slučajno pred tima i takvima odustajati od svojih planova, ma koliko vas oni ometali. U trenucima kada razum ne može pronaći razloga da idete naprijed i da se borite zavirite u svoje srce jer će vas ono pokrenuti naprijed. I ono je jače od besmislenosti gramzivaca. Nekada u životu treba staviti točku na i i započeti pisati priču drugačije, jer mi u ovom gradu i u ovoj zemlji zaslužujemo bolje. Ja ne volim tužan kraj, volim happy end, ali neke priče se nikada ne završe. Pitam se što je s ovom zemljom, s ljudima u njoj, što se to događa svima nama iza leđa, čitam ovu rečenicu, a u nastavku romana mislim da znam i kako dalje...Toliko za uvod, a sada još malkice strpljenja do objave sadržaja. A i naslov me intrigira pa se baš pitam kako će se sve završiti, jer važan je kraj. 

Nastavlja se....

Autorica: Zlata PAZMAN PETRIĆ

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

 

 

Slične vijesti

Najnovije