"Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora“.

Otišli su mirno, u tišini, jer mrtvi ne prave buku, njihov glas obično nije glasniji od rasta trave, ipak, zaglušujuća buka bila je u našim srcima. Kada šuma raste tišina je, kad se sruši jedan veliki hrast, šuma se trese. Njihov nas odlazak potrese, kao kad se sruši jedan veliki slavonski hrast, Orijaš.

U normalnim, uređenim zemljama, narodski kazano: što zabrlja pojedinac, to popravlja zajednica, što pogriješi individua, uredi institucija, što ne može sam čovjek, može sustav. U nas, što zajednica, institucija, sustav, ne može, ne umije, neće i ne zna – hoće, zna, umije i može pojedinac, onaj usamljeni čovjek što je sazdan od jake ljubavi, snažnog uvjerenja i uporne, pametne snage. Primjera na sreću ima.

Njihov je životni moto uvijek je bio obilježen težnjom ka javnom dobru. Svoje ideje i zauzetost za pravdu i pravicu pokušavali su ostvariti na brojne načine Kako Andrić lijepo reče: “Najvažniji most je kakvi smo ljudi i kakav ćemo most uspostaviti prema gore“. A oni branitelji koji su položili život na oltar Hrvatske u Domovinskom ratu zasigurno su ga izgradili, sa snažnim temeljima, za vječnost.

„Smrt“ je prekinula životno putovanje mnogih. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Poživjeli su u srcima onih koje su ostavili za sobom Zauvijek su u njihovim srcima i sjećanjima. Otimaju ih zaboravu i nose kao trajni spomen u svojim srcima.

Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak. Smrt nema posljednju riječ, ali zadaje bolan udarac. Ostaje jedna velika praznina i nada da ćemo se opet sresti pred licem Gospodnjim. Do tog trenutka ostaju nam sjećanja, brojne zajedničke uspomene. Kada se radost dijeli, dvostruko je veća, a kada se tuga i bol dijeli dvostruko je manja.”

Danas dijelimo tugu i bol sa obiteljima branitelja i ostavljamo ih u zagrljaju ponosne hrvatske zemlje i neka ih Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu. A debele naslage tišine pričaju svima nama o našim najmilijima čiju uspomenu čuvamo zauvijek u našim srcima i njihov glas čujemo u sebi.

ZPP