Željku Hržić sam upoznala nedavno. Udovica je Domovinskog rata koja je sa jednom vrećicom i malim djetetom izbjegla iz Varoša, pred četničkom agresijom na Hrvatsku. Dramatičnu sliku života ove žene koja se borila za goli život i za život djeteta upotpunilo je i zatvaranje njenog supruga, hrvatskog branitelja u kazamat u Staroj Gradiški gdje su ga četnici nemilosrdno batinjali, samo zato što je bio po nacionalnosti Hrvat.

Među onima koji su se iživljavali nad Željkinim suprugom bilo je i njihovih dojučerašnjih susjeda i prijatelja Srba iz Varoša. Četiri mjeseca je Željkin suprug izdržao neviđenu torturu, a tek deset godina poslije, nakon što su forenzičari Međunarodne zajednice obavili DNK analizu, Željka je dobila ostatke tijela svog supruga. Ili bolje reći kosti koje je mogla sahraniti na dostojanstven način. Željka se teškim i mukotrpnim radom borila za svaki dan kao prognanik u Novoj Gradiški, a onda kada je dobila suprugovu mirovinu njena životna priča je ipak krenula mirnijim i lakšim tokom.

Željka i danas nakon toliko godina otkida bolne rečenice iz grla prisjećajući se nikada prežaljenog supruga i nevolja kroz koje je prošla. Ali ova hrabra žena nije se libila zasukati rukave i raditi, jer je valjalo sina izvesti na put. Danas je ponosna majka i baka i uživa u svom sinu i s njegovom obitelji, ali itekako pamti što je i kako je teško prošla u životu. Željku život nije mazio, ali ona mi na kraju razgovora reče: "Od sudbine nitko nije utekao, ja sam se pomirila s tim. Sada u ovim svojim zlatnim godinama rado se družim sa umirovljenicima i nastojim živjeti dan po dan. Ali svaki dan je ispunjen sjećanjem na mog supruga koji je život dao za ovu Hrvatsku."

A neki stalno zaboravljaju na koji način i kako se stvarala naša Domovina i koliko je žrtava palo za nju. ZPP