KNJIGA DRUGA

DIO 52.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Radnja ovog romana odvija se u jednom gradu  u jednoj zemlji sa super negativcima, a svi mi koji nismo uz te i takve osobe, spadamo u odred otpisanih. I meni kao da su nacrtali metu na leđima i vježbaju vještinu pucanja. Moje riječi su neograničeni rezervoar prilika da budu ljuti na mene, a ti nadmeni političari nikako da shvate da se ja pisanjem bavim kao dječjom zaigranošću, jer oni su svoju odavno zaboravili. I zato sam se  prestala truditi da budem shvaćena, prihvaćena i voljena, jer mnogi ljudi ne mogu razumjeti govor moje duše, jer su svoju zarobili u mračni podrum i tamo broje stečenu pinku. Kako su je stekli znaju oni sami.

I godinama se oni vuku kroz život i zgrću, bez emocija i ispunjenosti. Zanijekali su sebe, prodali se za tapšanje po ramenu, a ono što sam ja shvatila, oni ne mogu dokučiti. Ništa od toga ne traje dugo, jer srce je gladno ljubavi i pažnje koju su nam uskratili svojom nebrigom oni kojima smo poklonili povjerenje da nas vode kroz život. Da li ih osuđujem? Ne, ali ih kritiziram zbog vrijednosti koje su izdali. Jer krađa i laž nisu ono čemu se ja divim. Svoju stvarnost stvaramo sami svojim mislima i svojim percepcijama. I imamo moć da odaberemo hoćemo li ostati u blizini onih koji nas čine nesretnima trudeći se dokazati svoje vrijednosti slijepima. Zato ja nikada ne odustajem od sebe i nikada još nisam preuzela ulogu sjene u tuđem životu. Koristim svoju moć i svoje pravo izbora da budem ovo što jesam.

Jednoga dana u živote svih nas će ući bolji ljudi koji razumiju jezik kojim ja govorim. Oni neće izvrtati riječi i dopisivati između redaka moje loše namjere, jer sam se usudila biti kroničar jednog vremena. Uostalom, neki ljudi u sebi nemaju topline, navikli su  stajati na vjetru s hladnim ljudima koji će ih u datom trenutku otpisati kao tehnološki višak. I svaki puta kada me osuđuju zbog svakog retka koji sam napisala u svojim rukama nose vreće nerazriješenih problema. Ali ja ništa ne shvaćam osobno, samo u mom životu nema prostora za one koji me ne razumiju i koji me mrze. Zahvaljujem im na svemu i nastavljam svojim putem. Ali ja uvijek odlučujem kome ću dati da otvori korice, a kome ću dati skrivena poglavlja mojih životnih stranica svega ružnoga iz čega sam puno naučila. A sviđa li im se ili ne razumiju ono što pročitaju, nije moja briga.

I onda sam pišući ovaj roman shvatila još nešto. Ljudi su u mojim izmišljenim likovima prepoznali neke osobine stvarnih lica, ali umjesto da osude njihovo ponašanje, puno je lakše kritički se osvrnuti na moj tekst, što je ipak dobro jer su u nekim mojim riječima i rečenicama ipak uvidjeli pogreške koje su i sami napravili dajući im povjerenje. A svatko od nas je jedinstvena osoba sa svojim znanjima, iskustvima, emocijama, očekivanjima, razmišljanjima i drugim posebnostima što nas sve čini ovakve kavki jesmo. Upravo zato se na prvu čini logično da svijet vidimo samo iz svoje perspektive. Ali rijetko razumijemo i što to znači. Drugim riječima, na razini teorije prihvaćamo činjenicu da je svatko individua za sebe, da ljude, stvari i situacije doživljava na sebi svojstven način i stvara svoju sliku okruženja koja se u većoj ili manjoj mjeri razlikuje od slike drugih ljudi. S druge strane, u situaciji kada nas neki političari naočigled pljačkaju i lažu, govore nešto što je izvan naše percepcije, mi se čudimo kako je to uopće moguće. Budući da vjerujemo da je naša slika svijeta ispravna, ne bismo trebali dopustiti tim i takvim osobama da nas uvjeravaju kako je ono što rade ispravno i po zakonu. Političari o sebi imaju visoka i nerealna mišljenja i sve koji ih tako ne vide oni osuđuju i kažnjavaju.

Ana takav tretman za sebe nikada nije prihvaćala, nije se upuštala u nepotrebne konflikte, nije pokazivala da su joj ponekad povrijeđeni osjećaji i što je najvažnije ona je imala visoko samopouzdanje, jer je uvijek znala od pojedinaca izvući sve što je željela. Nameće se pitanje može li se ona promijeniti, zapravo može li se promijeniti osoba koja ništa ne čuje i nikoga ne vidi osim sebe. Kada promatram svijet oko sebe suštinski mislim da sam u krivu jer pokušavam razobličiti takve ljude i to baš zato što me s Anom i pokvarenim političarima ne povezuju nikakvi zajednički ciljevi. Ali ja moram živjeti, raditi i surađivati s mnogima, moram istraživati, razumjeti što nas je sve dovelo do ove točke gdje jesmo. Griješim li što pišem onako kako mogu i znam? Mislim da ne jer ja sve pratim s istinskim zanimanjem, poštovanjem, proširujem vlastite vidike i otvaram neke nove mogućnosti za ljude koji razumiju ovo što pišem. Jednostavnim riječima rečeno, razumijevanjem i prljavih igrača i igrica koje igraju sa svima nama počinjemo bolje razumijevati i sami sebe, jer cijeli život je učenje.

Malo je reći da moji zločesti junaci ne otkrivaju svoje prave živote i da vode dvostruke živote, jer oni vode stostruke živote. Oni su drugačija osoba sa svima i imaju osmišljenu sliku koju pokazuju, a jedina zajednička stvar je što nitko tko je uključen ne zna tko su oni. Oni su ustrajni, intenzivni društveni, lažljivi i kradljivi.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ