Postoji jedan poseban trenutak u životu političara onaj kada shvati da je u vlastitoj stranci politički potrošen zbog sumnji i afera, pa preko noći postane „nezavisni kandidat“, uvjeren kako ga narod zapravo oduvijek želi. To je trenutak kada se politička karijera pokušava pretvoriti iz gusjenice u leptira, samo što je gusjenica iza sebe ostavila poduži trag afera, uhićenja i sudskih procesa.

U Hrvatskoj je taj politički ciklus gotovo prirodna pojava. Neki narodi imaju migracije ptica, drugi sezonske poplave, a mi imamo povratak političara koji podnose ostavke kada završe u pritvoru, a zatim se čim izađu ponovno kandidiraju za gradonačelnike, saborske zastupnike ili spasitelje naroda.

Ne radi se pritom o ljudima koji iza sebe ostavljaju rezultate, nego često o onima koji su tijekom karijere izgubili gotovo sve što se moglo izgubiti, uključujući i politički kredibilitet. Ipak, dio građana ih ponovno bira, kao da je kolektivno pamćenje kraće od jednog mandata. O njihovim djelima neka govore institucije i sudovi, premda se često čini da se baš ti pojedinci rugaju upravo tim institucijama.

I onda se vraćaju poput političkog feniksa iz pepela uvjereni da baš oni imaju rješenja za sve probleme koje su godinama pomagali stvarati. Što su manje konkretno napravili, to glasnije govore. Što su manje odgovornosti preuzimali, to se predstavljaju većim autoritetima. Uvijek su u pravu, uvijek su žrtve, uvijek netko drugi kriv.

Dio građana takve političare i dalje obožava. Tko će uvjerljivije govoriti o reformama od čovjeka koji ih nikada nije proveo? Tko će glasnije kritizirati vlast od nekoga tko je i sam nekada bio dio te iste vlasti? Iza njih često ostaju repovi prošlosti, sudski procesi i pitanja na koja javnost još uvijek čeka odgovore.

Novogradiščani vole političku dramu, a neki lokalni akteri i njihovi najbliži suradnici upravo su drama u ljudskom obliku. Iz izbora u izbore gledamo iste priče, iste parole i ista obećanja, kao da se vrtimo u političkom krugu iz kojeg nema izlaza.

I tako, dragi sugrađani, svatko bira po svojoj savjesti iz uvjerenja, navike ili možda čistog razočaranja u sve ostale. Jer kod nas su političke afere postale gotovo dio folklora. Kao tamburice, ćevapi i predizborna obećanja koja nestanu čim se ugase kamere.

Dok god postoji dovoljno ljudi kojima su važnije parole od rezultata, političke karijere ovakvih likova neće završiti. U zemlji u kojoj politička odgovornost traje kraće od roka trajanja jogurta, uvijek će se pronaći netko tko će ponovno dobiti povjerenje građana, bez obzira na prošlost.

A mi koji još vjerujemo da politika može i mora biti odgovorna, možemo samo promatrati, komentirati, ljutiti se i pitati se koliku ćemo cijenu tuđih političkih eksperimenata još svi zajedno plaćati. ZPP