Požeški biskup Ivo Martinović predvodio je na Veliki petak, 3. travnja 2026. godine, pobožnost
križnoga puta na požeškoj Kalvariji u zajedništvu s vjernicima grada Požege i okolice.
Na kraju pobožnosti, biskup se obratio nazočnima podsjetivši ih kako je pobožnost križnog puta
povezana s konkretnim događajima iz Isusova života. „Ona je za Isusa bila stvarnost, nije bila
pobožnost, nego događaj njegova života“, rekao je, dodavši da Kristova muka i prolivena krv
„ulaze u stvarnost naše vjere i naših života, u živote i srca svih ljudi, ne samo kroz molitvu
Križnoga puta, nego i kroz patnje ljudskih srdaca, obitelji i čovječanstva“.

Govoreći o značenju Velikog petka, biskup je naglasio kako taj dan „poručuje i otkriva Boga koji
silazi u najmračnije istine ljudskoga života“. U tom kontekstu istaknuo je da su u osudi Isusa
„utkane sve nepravedne osude i optužbe“ koje pogađaju nevine ljude, obitelji i narode.
U nastavku je govorio o simbolici Kristovih padova pod križem, povezujući ih s patnjama
suvremenog čovjeka. „U njegovom padanju pod teretom križa prepoznajemo sve padove i patnje
onih koji nemaju snage nositi svoje osobne i obiteljske terete i križeve života“, rekao je,
navodeći bolest, starost, siromaštvo, osamljenost, ovisnosti, ljudskog iskorištavanja i prezira, kao
primjere takvih tereta.

Posebno se osvrnuo na susrete osoba u Isusovom križnom putu, istaknuvši kako su u Isusovom
susretu s majkom i jeruzalemskim ženama „urezane sve boli majki i očeva, muževa i žena,
mladih i djece, sve roditeljske i obiteljske boli, suze i patnje“. Također je izdvojio likove Šimuna
Cirenca i Veronike kao primjere i poziv solidarnosti i pomoći bližnjima. „Nitko sam ne treba i ne
može nositi svoj križ“, poručio je, dodajući kako Isus kao da nam postavlja pitanje: „Jesmo li
pomogli nekome nositi križ?“ Biskup je upozorio vjernike da ne budu promatrači ljudskih patnji
i križeva, nego aktivni sudionici u pomoći drugima. Naglasio je da mali znakovi pažnje, poput
Veronikina čina, imaju trajnu vrijednost, dok primjer Šimuna pokazuje da se svetost često krije u
onim žrtvama i poslovima koje nismo birali, ali smo ih prihvatili iz ljubavi prema Bogu i ljusima.
Govoreći o smislu Kristove muke, istaknuo je kako na prvi pogled izgleda da je zlo pobijedilo,
ali da mi vjernici križni put promatraju kroz svjetlo uskrsnuća. „Križ nije kraj, nego put za
nebo“, naglasio je.

Na kraju je pozvao vjernike na istinsko klanjanja križu na obredima Velikoga petka, istaknuvši
kako taj čin ne smije biti samo simboličan. „Dok budemo doticali drvo Isusovog križa, sjetimo se
svojih osobnih križeva“, rekao je, pozivajući na razmišljanje o vlastitim slabostima i zahvalnost
za Kristovu žrtvu spasenja.

Zaključno je poručio kako vjernici trebaju nositi križeve jedni drugih i živjeti u nadi uskrsnuća,
ističući da „svaki naš križni put, ako je s njim, ne završava grobom, nego uskrsnućem“.

Izvor:

Marijan Pavelić

Požeška Biskupija