Glava nas boli od pranja novca, kuća, stanova XXXL kvadrature, vikendica, garaža, obijesnih jurilica, vila na moru i inih trofeja svjetskih egzota, štednje u eurima koja je nama smrtnicima nedostupna. Baš se pitam otkuda milijunski stanovi u Bosanskoj u Zagrebu, u Šestinama, u Nazorovoj, dojučerašnjim provincijskim žicarima, (polu)svijetu s ruba društva, a sada su, zahvaljujući nama ovcama, bogati i moćni, zaslužni i časni ljudi!?

I tako su nakićeni naši političari milijunima eura nadomak svojim dužim prstićima, a mi ostali, kusur građana, tek smo stado stoke sitnog zuba? More jada i državnog troška, nevrijedno ičije pozornosti, ali ja svoj posao moram raditi. Upitao me i rekao mi jučer jedan Novogradiščanin: „Zlato vrijediš koliko imaš u džepu, ne u glavi. Kad ćeš to shvatiti?!”

I tako svi mi s vremena na vrijeme ponešto načujemo o dostojanstvu i dignitetu političara,  vidimo kako neki golemi domoljubi, praktični katolici, dojučerašnje komunjare, imaju plaću od 4000 eura mjesečno, usput još ponešto „popale” i tako baš lijepo i sretno uz svoje poltrone žive. Politička profesija nameće se kao prvi i jedini izbor u svakoj kombinaciji. Politika jednako je moć, moć jednako su euri!

Dalje sve ide samo od sebe ako se jezik i guzica uspijevaju koliko-toliko održavati pod kontrolom. Kažem — ako?

Lova... lova... lova. To je prava i jedina čvrsta deviza istinskih hrvatskih „domoljuba”!

Sinergijom podaničke nemoći, neznanja, nesavjesnosti i iscrpljivanja Bijedna Naša srozana je na anoreksičnu državnu sjenu. Danas je kod nas sve na rasprodaji u bescjenje: od ljudskog obraza i dostojanstva do vjere i nacionalnih svetinja. Kupaca ne manjka. Novac je mjera i ljudskih ideala, ako se u epidemijski zahrđaloj savjesti još koji može naći. A političke vrhuške u lokalnoj sredini glume šerife! Ništa ne radiš i nikome ni za što ne odgovaraš. Ima li boljeg posla u Jadnoj Našoj od politikantstva? Zasad nema.

Nema šanse primiriti ovaj stampedo u politici, bijedno uvlačenje gradonačelnicima i načelnicima u guzicu posjednicima bilo kakve moći, laktašenje i podmetanje nogu u bjesomučnoj utrci prema osobnom interesu. Glupo je onda pitati zašto neki mali ljudi samo odmahuju rukom i zaziru od politike.

Evo vam još jedne „sitnice”. Čujem neki dan — jedan naš ugledni načelnik iz jedne naše novogradiške općine privatno, u svoje ime i za svoj račun, dakle imenom i prezimenom, licitirao je jedan objekt u vlasništvu banke u Novoj Gradiški procijenjen na silne eure. Odustao je kod cifre od 250 tisuća eura jer je siromah priznao da „samo” toliko ima ušteđevine. Skroman je to i šparan čovjek! (Izvor informacije provjeren, ali ga neću odati — neka institucije rade svoj posao!)

Dakle, ako bih samo malo začeprkala, svašta bih mogla napisati. Ali neću, jer više nikoga ne zanima porijeklo imovine naše političke vrhuške. Ali ima tu i podrepaša sitneži i nekih inih činovnika bezveznjaka koji vire iz dupeta lokalnim šerifima jer i oni imaju od toga koristi.

Ovaj sustav je glup i štetan, upravo samoubilački, ali nijedna ga strana u političkoj igri ne želi mijenjati! Uostalom, to najbolje zna i naš gradonačelnik Vinko Grgić, koji se pozvao upravo na taj sustav prigodom uhićenja. Jer dok sudske presude postanu pravomoćne, nekih od nas više neće niti biti.

I zato smo sve svjesniji sebičnih interesa nekih političara u našoj bližoj i daljoj okolici koji hajdučki krčme. I naše nemoći! Dokada tako i hoće li pravni sustav u državi proraditi — ikada ili nikada?

Zlata Pazman Petrić