Vjeroučitelji su na izvoru, u ogledu stvarnoga života, pogledu na duše mladih. Djeca su najsnažnije, najnježnije zrcalo stanja u obitelji. U djeci se vidi odraz roditelja, njihovih odnosa. Naša sugovornica je Đurđica Pavković vjeroučiteljica iz OŠ Ljudevita Gaja. Za naš portal progovorila je o odgoju djece i mladih, o vrednotama koje im kao vjeroučitelji nastoje prenijeti, o izazovima svijeta s kojima se u tom prenošenju nose i brojnim drugim, roditeljima i odgojiteljima, važnim stvarnostima. Naša sugovornica kaže: „ Život, nije to samo crno ili bijelo. Puno je tu toga slojevitog pa i sivoga“.

Nije jednostavno i lagano prenositi navještaj vjere. Ukorijeniti vjeru u čovjeka dotle da i djelima živi u skladu s Evanđeljem, shvatili smo iz razgovora sa Đurđicom koja kao vjeroučiteljica radi punih 30 godina. Ako je na ikoga osobito primjenjiva biblijska riječ da “jedni siju“, onda je to na zvanje vjeroučitelja. Pred očima vjeroučitelja u razredu odvija se istinska slika života koju mi, vani, često previdimo. Zapravo i ne poznajemo dovoljno i ne vidimo što se sve reflektira preko djece, što djeca nose. Nije lako doći do vjerskog uvjerenja življenoga u praksi.

„Mi ljudi imamo svoja potrebe i želimo da sve bude kako bismo mi htjeli. Ali kad čovjek povjeruje Gospodinu da te voli i za tebe se žrtvovao. I za tebe je umro na križu – onda se odvažimo i želimo ići ka savršenstvu. U svakom trenutku povijesti je bilo svih vrsta grijeha koje mi imamo. Gospodin je došao među grešne. Ne treba zdravima liječnik. Na satovima vjeronauka sjedili su mi i učenici koji ništa nisu znali o vjeri. Onda oni postavljaju pitanja. Treba puno strpljenja i odgovora. Svi mi tražimo spasenje, u konačnici. Mi vjeroučitelji stalno radimo na životnim temama. Uvijek imamo aktualizaciju u životu. Što nam Evanđelje i Crkva govore, što to znači za moj život? Krist je došao u svijet i u odnos s čovjekom. Krist nije došao u idealni svijet. Kao da onda, u Isusovo vrijeme, nije bilo grijeha. Pa zašto mi sad možemo očekivati nešto savršeno? Nema savršenoga.To nije život. Život zna biti jako okrutan i težak… Što sve dožive djeca u najmanjoj dobi, mladi i odrasli. Ali Gospodin je uvijek tu.“, poručuje Đurđica.

Na satu vjeronauka razmatra se život u dubini i biti, duhovnost, ono što najdublje dotiče čovjekovo srce.

„Treba strpljenja i ljubavi. Svi tražimo prihvaćanje i ljubav. Ova mladost nije drugačija, ali živi u drugačijim okolnostima. I na vjeronauku u župi neki mladi nas pitaju, najviše traže. Moje je iskustvo da oni koji tek uče moliti, koji postavljaju najteža pitanja, koji se najviše žele iskazati i dokazati, da oni najviše traže. Tu nam je ogroman prostor za rad. Djecu ne treba ušutkavati. Treba ih čuti. Pomalo razgovarati, pa se dođe do istine. Postepenost i strpljivost. Ništa naglo. Mi sijemo. Samo da im mogu prenijeti ljubav Božju koju sam ja osjetila. Da vide: Aha, ima, može bolje! Gospodin je dobar, strpljiv, čeka nas. Voli nas, prihvaća nas. Stvorio nas je jer nas je htio. Spašen sam! Što god da mi se dogodi, imamo Gospodina. Pa pripravio nam je mjesto! Mogu li ja uopće zamisliti, kad je naša zemlja tako predivna, kako je tek raj predivan!? To je nezamislivo, i to nas čeka. Ali kroz dolinu suza treba proći.“- reče nam Đurđica.

Osjeća li težinu u suočenosti s teškoćama svoga rada?

„Uvijek se u radu s ljudima osjeća teret i težina. To mi koji radimo u školi najbolje znamo. Ne možete ulaziti u životne situacije ljudi i ne ponijeti dio toga sa sobom. Ali svi smo mi Božja djeca. Mislim da je djeci teže danas, nego je nama prije bilo. Jer oni su zaista bombardirani s toliko informacija koje su često tako površne, plitke, koje ne vode u radost i istinsko zadovoljstvo, ne vode u ispunjenje. Ali im je prikazano, ako tako živiš… Ljetovati na luksuznim mjestima, jesti, piti… U medijima je to prikazano kao ideal života. Sigurno da nije lako odrastati gdje imaš toliki pritisak da moraš izgledati ovako, imati ono, posjedovati ovo, živjeti na onaj način, vidjeti, slikati se. Mladosti je teže odrastati nego nama, mislim. Ali ja vidim nadu. Ta naša djeca su otvorena, inteligentna. Tu našu mladost sve zanima, vjera ih zanima, Bog ih zanima. Ne mogu reći da oni nemaju interesa. Itekako imaju interesa i duhovne potrebe. Pitanje je koliko ćemo mi odgovoriti na te potrebe, a koliko će oni u nedostatku kvalitetnog odgovora tražiti odgovore u drugim duhovnostima. I u onome što im je naizgled lakše.“, ističe Đurđica pa dodaje: „Ako mi ne pružamo nadu, tko će je pružiti? Mi znamo u kome leži naša nada. Pa to treba probati prenijeti ljudima. Kad mi toliko radimo, toliko posvješćujemo, toliko molimo, a takva je situacija… Kakvo bi tek stanje bilo da nema vjeronauka u školi? Što bi tek bilo da svega toga nema? Naš je narod prošao kroz povijest toliko toga teškoga. Ako uspijemo sačuvati vjeru, nema straha za našu budućnost. Trebamo moliti, vjerovati. Treba se otvoriti. Svaki posao ima svoje radosti i poteškoće. Kad si u pozivu, bude i teško, kriza, uspona i padova. Ali, Gospodin sve vrati. Što god uložimo, Gospodin nam vraća stostruko. Samo trebamo nastaviti, ići dalje. Kada se Bogu predamo, On sve okrene na dobro.“, ohrabruje nas Đurđica koja već punih dvadeset godina provodi humanitarnu akciju „Djeca djeci”, a volontira i u župnom Caritasu.

I tako je naša Đurđica koju vole njeni učenici, ali i njihovi roditelji svijetao primjer odgojitelja i pedagoga, a ona sama svu djecu zove svojim malim anđelima. I to dovoljno govori o njoj ....

„Po Božjoj nezasluženoj dobroti koja mi je ukazana, ja sam, kao vješt glavni graditelj, postavio temelj, a netko drugi gradi na njemu. Ali neka svatko pazi kako gradi na njemu. Jer nitko ne može postaviti neki drugi temelj osim onog koji je već postavljen, a to je Isus Krist. Na tom temelju netko gradi zlatom, srebrom ili skupocjenim kamenom, a netko drugi drvom, sijenom ili slamom. Ali kad dođe dan ispitivanja, vidjet će se kakvo je čije djelo, jer će vatra otkriti i pokazati kako je tko gradio“ (1 Kor 3, 10-13).
ZPP