U nedjelju 10. kolovoza 2025. godine, svečano je proslavljena svetkovina sv. Lovre, đakona i
mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa. Euharistijsko slavlje u godini
Redovnog jubileja i 1800. obljetnici Svečeva rođenja na otvorenom prostoru ispred
Biskupskog doma u Požegi pokraj njegove crkve predvodio je predsjednik HBK-a zagrebački
nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, zajedno s požeškim biskupom Ivom Martinovićem,
banjalučkim biskupom u miru Franjom Komaricom, đakovačko-osječkim pomoćnim
biskupom Ivanom Ćurićem, kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima grada
Požege, bogoslovima i svećeničkim aspirantima, karitasovim volonterima, mladima te drugim
vjernicima.

Na početku slavlja biskup Ivo se obratio svim nazočnim vjernicima te kazao: „Svima od srca
čestitam jubilejsku svetkovinu biskupijskog i Caritasova nebeskog Zaštitnika, sa željom da
svjedočenje vjere ljubavlju djelotvorne u našoj Požeškoj biskupiji – primjerom i zagovorom
sv. Lovre – nikada ne oslabi nego bude sve snažnije!“ Srdačnu riječ dobrodošlice uputio je
predvoditelju slavlja nadbiskupu Draženu kao i nazočnim biskupima. Pozdravio je potom
svećenike na čelu s generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, članove Stolnog kaptola s
prepoštom Draganom Hrgićem kao i rektora crkve sv. Lovre Marijana Pavelića, a zatim i
ravnateljicu Biskupijskog Caritasa Katarinu Paulić sa suradnicima. Srdačnoj dobrodošlici
pridružio je i prisutne redovnike i redovnice, đakone i vjeroučitelje, karitasove volontere,
stipendiste biskupijske Zaklade i sve one koji podupiru djelovanje Caritasa. S osobitom
radošću biskup je pozdravio bogoslove i svećeničke aspirante, kao i sve one koji su sinoćnjim
molitvenim bdijenjem u crkvi sv. Lovre otvorili slavlje u čast svetog zaštitnika. Biskup je Ivo
je naposlijetku pozdravio i predstavnike Požeško-slavonske županije i Grada Požege na čelu
sa županicom Antonijom Jozić i gradonačelnikom Borislavom Miličevićem te sve ostale
sudionike slavlja.

Zahvaljujući biskupu Ivi na pozivu i pozdravu, nadbiskup Dražen je čestitao nazočnim
vjernicima svetkovinu zaštitnika Požeške biskupije pozivajući ih da nasljeduju primjer
njegova života posvemašnjeg darivanja bogu i ljudima.

Prigodnu homiliju nadbiskup je započeo ustvrdivši kako smo se okupili ispunjeni posebnim
osjećajem zahvalnosti i poštovanja, na ovom slavlju koje nas povezuje s neizmjernim
bogatstvom kršćanske predaje i s likom svetoga Lovre, jednoga od najljepših plodova drevne
rimske Crkve. Osvrnuvši se na naviješteni evanđeoski odlomak o pšeničnom zrnu, nadbiskup
je rekao kako s vjernicima želi promišljati o smislu darivanja života sve do mučeništva, poradi
Krista. „Te stvarnosti ne pripadaju prošlosti, nego su konstanta kršćanskoga poziva.
Mučeništvo nije neka uzvišena iznimka, nego radikalni oblik svakodnevne vjernosti
Evanđelju. Sveti Lovro nas tomu uči žarom svoga predanja u životu i u smrti.“ Nadbiskup je
potom ustvrdio kako je teško zamisliti da bi neki tekst u Novome zavjetu mogao izazvati
snažnija proturječja od teksta iz 12. poglavlja Ivanova evanđelja, o potrebi umiranja da bi se
sačuvao život. „Gospodin svoj govor započinje najavom časa proslave Sina Čovječjega, a
nastavlja riječima koje ruše sve ljudske predodžbe o uspjehu, moći i veličini. Čas svoje slave
Isus povezuje s govorom o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti, o potrebi da se život daruje
kako bi se sačuvao, o služenju kao pravom putu prema časti. Time izriče tri temeljna
paradoksa kršćanske vjere koja se nalaze u središtu Evanđelja, u srcu svake svetosti i koji nas
danas suočavaju s pitanjem: vjerujemo li u snagu Kristova križa ili u sigurnost vlastitoga
života?“ Nadbiskup je potom najavio promišljanje o trima evanđeoskim paradoksima koji se
suprotstavljaju uobičajenom razmišljanju: o smrti koja rađa život, o darivanju koje spašava i o
služenju koje uzvisuje te ih je sve potkrijepio primjerom sv. Lovre.

Tumačeći prvi paradoks o smrti koja rađa život nadbiskup Dražen je kazao kako u Božjoj
pedagogiji postoji jedan zakon koji ne prestaje iznenađivati ljudski razum: da bi nešto živjelo,
mora prvo umrijeti. „Da bi jedan život postao blagoslov drugima, mora biti razlomljen poput
kruha. Da bi se rodio istinski plod, mora se pristati na gubitak sigurnosti i na umiranje vlastite
volje. Gospodinu nije cilj da nas evanđeoskom slikom pšeničnog zrna, koje umirući u zemlji
donosi plod, pouči umijeću sađenja. Njegov je cilj da nas podsjeti na logiku svakoga života,
pa tako i našega života u Bogu, logiku koja vodi prema svetosti. Zrno ostaje cijelo dok se
čuva u ladici, u posudi, na polici. No, ne donosi život. Tek kada padne u tamu zemlje i izgubi
svoje obličje, tada počinje rasti i donositi plod. Tako je i s čovjekom. Ako sve svoje napore
ulaže u to da svoj život očuva netaknutim, prividno cjelovitim, da ga sačuva za sebe, ostat će
sam. "Trajat će" dulje ili kraće vrijeme, ali neće živjeti. Ljudsko biće sazrijeva samo kad se
odrekne straha od umiranja sebi i oholosti, kad prestane tražiti priznanja i počne živjeti za
drugoga. Povijest Crkve jasno pokazuje da nema života bez žrtve, niti plodova bez trpljenja.
Njezine najsjajnije stranice nisu one koje govore o ljudskoj snazi, o političkom utjecaju,
kulturi ili moći, nego stranice ispisane krvlju Kristovih svjedoka. Logiku umiranja da bi se
živjelo mučenici potvrđuju na najizvrsniji način, jer njihova je žrtva plod ljubavi i sjedinjenja
s Kristom. Stoga je poznata Tertulijanova izreka: "Krv mučenika sjeme je kršćana" istinita i
stvarna sve do naših dana. Crkva nikada nije bila tako plodna kao u vremenima kada su
njezini sinovi i kćeri spremno polagali život čuvajući vjernost Istini. Sveti Lovro nije tražio da
sačuva život. Izložen prijetnjama smrću, nije se pozivao na kompromisna i diplomatska
rješenja. On je jednostavno dao sebe, svjestan da postoje trenuci koji traže da zrno padne u
brazdu povijesti da bi u njemu mogao niknuti plod Kristove slave. Život svetoga Lovre bio je
izazov onima koji su živjeli od nepravde. Njegova vjernost postala je tiha optužba tadašnjim
strukturama moći. Bogobojazni i pravedni ljudi postaju savjest društva. Njihovo postojanje
budi nelagodu u svijetu kojem je grijeh sasvim prihvatljiv. Čovjek koji živi po Kristovu
mjerilu ne može a da ne izazove otpor. Ne zato što napada, nego jer podsjeća. Ne zato što
osuđuje, nego jer zrači onim što drugi žele zanemariti. Tako je sveti Lovro postao kamen
spoticanja za carsku silu koja nije podnosila Božje standarde. Svetost svetoga Lovre bila je
plod spremnosti na svakodnevno umiranje. Tajna plodnoga života nije u tome da ga se sačuva
nego da ga se daruje i da se bude spreman svakoga dana umrijeti sebi, svojoj udobnosti,
svojim planovima, vlastitoj sigurnosti. Neka nas zagovor svetoga Lovre osnaži za takvo
darivanje koje rađa svetošću i vodi k vječnosti.“

Kao drugi paradoks nadbiskup Dražen je poručio kako darivanjem sebe čuvamo život.
Ustvrdivši kako je u čovjeku duboko ukorijenjena želja da život sačuva, osigura i zaštiti,
istaknuo je kako evanđelje pred nas stavlja logiku darivanja i trošenja za druge. „Isus nam ne
govori: "Sačuvaj svoj život i bit ćeš spašen", nego: "Tko izgubi život svoj poradi mene i
evanđelja, spasit će ga." (Mk 8,35; usp. Iv 12,25) To je istina koja na prvi pogled zvuči kao
poraz, ali je u svojoj dubini pobjeda. Život nije posuda koju treba napuniti, nego oganj koji
treba raspiriti. Sveti Lovro, nije odlučio „odraditi svoje“ i preživjeti. On je svoj život uložio
do posljednjega daha. Nije trgovao s vjerom, nije kalkulirao sa sudbinom. On nije pitao: „Što
mogu dobiti?“, nego: „Što mogu dati?“ Takva raspoloživost duše svijetu izgleda kao ludost i
upravo mu se taj isti svijet potajice divi. Divimo se nesebičnosti misionara koji su odlazili na
druge kontinente bez povratne karte, ustrajnosti svetaca koji su radije podnosili nepravde
negoli sagriješili, hrabrosti majki koje su rodile djecu znajući da će same umrijeti,
velikodušnosti liječnika koji su za bolesnike žrtvovali vlastito zdravlje. Bog nam daje život da
ga u ljubavi potrošimo, jer svaki talent, svaki dar, svaka sposobnost, ako se ne koristi, umire.
Ako se koristi, raste. To vrijedi još više za sam život. Sveti Lovro bio je đakon, što znači
"služitelj", onaj koji se nije zadržavao na planovima, nego je služio bližnjima u njihovim
konkretnim potrebama. Bio je u službi oltara i siromaha, Boga i čovjeka. U svijetu koji nas
uči da je sreća u blagostanju i samoočuvanju, Krist nam govori da je prava sreća u življenju za
druge. Istina, taj put vodi umoru, iscrpljenosti, katkada i do granice snaga. Ali bolje je, kako
kaže izreka, izgarati svaki dan, nego hrđati cijeli život. Zato danas molimo svetoga Lovru da
nas nauči mudrosti da se ne bojimo trošiti svoj život: u molitvi, u žrtvi, u služenju, u ljubavi.
Neka nas oslobodi potrebe da sve bude pod našom kontrolom, da nas ništa ne smije boljeti, da
nikada ne smijemo riskirati. Onaj tko nikada ne riskira, nikada neće znati ljubiti kršćanskom
ljubavlju. A onaj koji ne zna tako ljubiti, već je izgubio život. Krist nije došao da sačuva svoj
život, nego da ga položi za nas. Sveti Lovro to je razumio. Zato je naš zaštitnik i uzor.“

Naposlijetku nadbiskup Dražen je poručio kako služenje uzvisuje. Tumačeći ovaj treći
paradoks kazao je kako živimo u vremenu kada se veličina mjeri brojevima, titulama i
blještavilom reklama, a Krist nam pokazuje put koji ne traži da budemo služeni, nego da
služimo. „U svijetu prepunom nadmetanja, Isus pred nas stavlja služenje predstavljajući ga ne
kao izvanjsku dužnost, nego kao način postojanja. Istinska veličina započinje ondje gdje
čovjek zaboravlja sebe da bi se posvetio drugome. Upravo je takav bio sveti Lovro. On nije
nosio službu radi časti, nego radi milosrđa. Njegovo služenje bilo je čin ljubavi: u služenju
siromasima, u brizi za dobra Crkve za koja je znao da pripadaju upravo njima, jer oni su,
siromasi, istinsko blago Crkve. Kad mu je bila ponuđena mogućnost da izbjegne smrt, on je
izabrao vjernost. Stoga danas ne nosi krunu prolazne časti, nego krunu svetačke slave.
Sjetimo se svojih roditelja, baka i djedova, odgojitelja i prijatelja, onih kojih se sjećamo s
ljubavlju. Nisu nas možda zadužili velikim riječima, niti su imali visoke položaje, ali su nas
voljeli i služili nam u jednostavnim svakodnevnim stvarima, u njima nudili svoje srce. I zato
ih pamtimo. Ljubav je služenje, a služenje, ako je u ljubavi, postaje dijelom vječnosti. Ideja
služenja u našem je vremenu ozbiljno ugrožena. Mi, ljudi današnjice, nismo nužno lošiji od
svojih predaka, ali bismo mogli reći da smo, više nego oni, izgubljeni. Egoistična kultura uči
nas da u svemu prvo tražimo sebe: da se osiguramo, zaštitimo se, da budemo "netko", da nas
drugi poštuju. Tako se odričemo jedine logike koja dalje život, logike ljubavi. Rijetko se
danas čuje: „Stani na posljednje mjesto“ ili „Daj prednost drugome.“ Uklonjena je iz
svakodnevnog rječnika riječ „žrtva“, a time i pojam „duše“ biva lišen najdubljega smisla. No,
bez služenja, nema smisla. Bez darivanja, život postaje tjeskoban, zatvoren, prazan. Možemo
steći sve, a izgubiti ono najvažnije, vlastiti život. Draga braćo i sestre, čuvajmo se opasnosti
da Bogu dajemo sve osim sebe. Moguće je, i to često, da čovjek daruje milostinju, ali ne i
srce; da ispovijeda vjeru, ali ne živi njezine zahtjeve. Moguće je čak i darovati vrijeme, ali
zadržati vlastiti život za sebe, ne dati se lomiti poput kruha. Krist ne traži naše riječi, nego
nas. Ne traži naše darove, nego naše ruke. Ne traži naše površno slaganje, nego naš život.
Sveti Lovro to je razumio do kraja. On je bio dar Crkvi jer je sebe stavio na raspolaganje, bez
zadrške i bez računice. To ga je učinilo velikim, ne po mjeri ovoga svijeta, nego po mjeri
neba.“

Na svršetku homilije nadbiskup Dražen je poručio kako nas sveti Lovro poziva na
velikodušnost zrna te da zaronimo u dubinu svoga bića i hrabro živimo vjeru. Poručio je
nazočnim vjernicima da za svetost nije potrebna veličina osobe, nego vjernost. „Ne morate
imati sve odgovore, ali ste pozvani darovati svoje srce. Nećete biti pošteđeni boli, ali možete
biti spašeni u ljubavi. Bog ne traži savršene, nego one koji se daruju njemu. Sveti Lovro,
nauči nas darovati se Bogu i drugima kako bismo zadobili vječni život“, zaključio je
nadbiskup Dražen.

Nakon molitve vjernih predstavnici pojedinih župa Požeške biskupije odjeveni u narodne
nošnje u prinosu darova donijeli su za siromahe različite životne potrepštine. Poslije
popričesne molitve biskup Ivo je pozvao nazočne neka mu se pridruže zajedničkom molitvom
za svoju mjesnu Crkvu, koju su zaključili poklikom gesla „Krist danas i vijeke, aleluja“.
Potom je zahvalio predvoditelju slavlja i svim sudionicima te im poželio da se ugledaju u sv.
Lovru koji nam pruža primjer snage i ljubavi prema Bogu i narodu. Potom su predstavnici
vjernika uručili predvoditelju slavlja prigodni dar. Zahvaljujući daru i pozivu, nadbiskup
Dražen je podsjetio kako riječ svetac dolazi od grčke riječi „hagios“ što znači biti drugačiji.
Podsjećajući na primjer sv. Lovre, poručio je vjernicima da postoje vrijednosti i principi za
koje se isplati žrtvovati i život, a to su Bog, obitelj i domovina. Preporučivši sve zagovoru sv.
Lovre ohrabrio ih je da budu spremni podnositi male žrtve u svakodnevnom životu u obitelji,
na radnom mjestu i u društvu.

Euharistijskom slavlju prethodio je prigodni program Caritasa Požeške biskupije u obližnjoj
Dvorani sv. Terezije u kojem su sudjelovali karitasovi volonteri i biskupijski stipendisti.

Izvor:

Požeška Biskupija
Marijan Pavelić