Putopisac Damir Šantek objavio je svoje tri knjige, a sinoć je bio gost naše Gradske knjižnice. U svojim putopisima skače s jednog kraja svijeta na drugi, poput likova iz filmova o Jamesu Bondu – od Austrije do Nepala, i od Šri Lanke do Norveške. U tom traženju zanimljivih točaka koje valja vidjeti, a bome i osjetiti, omirisati, poslikati i opisati, Damir Šantek kao da nam smanjuje svijet, svodi ga na neke važne akupunkturne točke kamo valja zabiti iglicu kako bismo postigli zdravlje, sreću i smisao. Jer za tim valjda tragamo stalno, i po Nepalu i po Šri Lanki – za zdravljem, srećom i smislom. Listajući i čitajući sve ono što je Šantek doživio na svojim planiranim putovanjima, a što izaziva i divljenje, i napetost, tu i tamo čak i malo ljubomore, ali ponekad i jezu, doznat ćemo štošta o ljepotama, izazovima i tajnama brojnih manje dostupnih dijelova Srednje i Južne Amerike, Afrike, Azije i Europe. Jer noge su ga do sada nosile po planinama svih kontinenata, osim Australije. A među svim tim njegovim „svjetskim“ pričama našlo se mjesta i za dvije naše, domaće, posvećene Dugom otoku i plitvičkom Medveđaku.

O sebi je za naš radio Šantek rekao:

„Do mojih putovanja je došlo slučajno. Sve su te priče više-manje objavljene u Hrvatskom planinaru i slovenskom Planinskom vesniku, čime su do sada živjele u časopisima. Kad sam direktoru Mozaik knjige rekao da pišem planinarske priče, zamolio me da mu ih pošaljem. Nakon što sam to učinio, on mi se vrlo brzo javio s viješću da bi te moje priče objavio u knjizi. I, eto, knjige su sad tu. A zapravo sam planirao najprije objaviti knjigu o ronjenju, koju sam već pripremio, ali ova o planinarenju ispala je nekako izvan reda i plana. Kao i puno toga u mom životu, i to je bio stjecaj nekih slučajnih situacija i okolnosti. Jedna vam se vrata zatvore, a druga otvore, a planinarenje je moja opsesija. Ima još jako puno priča. No ovo su priče, barem sam ih ja tako doživljavao, u kojima sam uspio ispričati nešto više od čistog planinarenja. U kojima sam uspio dodati neku drugu dimenziju, nadopuniti ih i emocijama, strahovima, borbom s planinama i sa samim sobom te nekim drugim elementima koji nadograđuju cijelu priču, poput povijesnih i zemljopisnih detalja, pa onih vezanih za književnost, glazbu, strip, kazalište...

I u jednom sam se danu penjao na čak 2500 metara visinske razlike, a još sam se morao i spustiti nekih tisuću metara do mjesta gdje sam trebao spavati. Tako se nešto inače ne radi, ali eto, takva je bila situacija. Kada se planinari, uspon na vrh smatra se uspjehom kako bi se potom bacio pogled prema svemu onome što je ispod. No, nekad se, iz raznih razloga, pa i onih razumnih, od toga cilja mora i odustati. Nakon svih tih dosadašnjih godina planinarenja osvijestio sam koliko je planinarenje i opasno, da se treba i vratiti. A ponekad je povratak daleko opasniji nego uspon. Kada ima snijega i leda i sklisko je, puno je lakše ići gore nego se po takvom terenu spuštati. Usto, pri spuštanju ste već i umorni, iscrpljeni, pao vam je i adrenalin. I zato treba znati procijeniti, sam sa sobom odvagnuti treba li s nekim usponom nastaviti ili je bolje odustati. U takvim situacijama, kada imam takve dvojbe, ipak uvijek nastojim do kraja procijeniti je li moguće doći do kraja, postoji li ipak neka šansa da uspijem. U takvim trenucima svatko mora moći dobro procijeniti i donijeti najbolju odluku, ne samo zbog sebe nego i zbog drugih, jer na takvim mjestima nikada niste sami, pogotovo ako baš vi snosite odgovornost i za druge.”

Damir Šantek još spoznaje samog sebe. I iz dana u dan sve je zagonetniji, jer već je u pripremi nova knjiga. Ipak, tijekom svih tih putovanja Damir Šantek je otkrio, kako nam reče, da prezire ovu našu zapadnjačku civilizaciju koja se toliko trudi biti nadmoćna, trudi se upravljati cijelim svijetom i pokazivati da su jedino ovaj način života i naša vjera ispravni i dobri, a da je sve ostalo loše. To nadmeno i bahato „tjeranje“ svojih istina, to je ono što nas sve ljuti i žalosti. Kada obiđete i otkrijete one dijelove svijeta u kojima su ljudi daleko zadovoljniji i sretniji tisućitim dijelom onoga što mi ovdje imamo, onda shvatite koliko smo se mi na zapadu pogubili. Umjesto da uživamo u ljepoti prirode i čuvamo je, mi je uništavamo. Čovjek se rodi sa željom za istraživanjem sebe i svijeta ili se s tim ne rodi. Mnogi istražuju čitajući knjige. Ljudi su različiti, netko uživa kad krene u istraživanje nekih predjela, kada mu se tijelo u prirodi napuni kisikom, a netko je zatvoren u svoja četiri zida i unutar njih istražuje svijet kroz knjige ili filmove. Nažalost, najveći broj ljudi ne istražuje ništa. Jedino što istražuju jest Instagram, Facebook... Spali smo na svijet banalnosti. Mnoge ne zanimaju ni knjige, ni kazalište, ni glazba. Sve postaje površno, sve traje i mora biti svedeno na nekoliko sekundi. I zato je lijepo da još uvijek netko piše i čita knjige, da za to ima i želje i volje i vremena. zpp