Biskupu Škvorčeviću uručena Povelja o agregaciji Bolničkom redu sv. Ivana od Boga
Prigodom blagdana sv. Rafaela, zaštitnika Specijalnu bolnicu Milosrdne braće za psihijatriju i
palijativnu skrb „Sv. Rafael“ na Strmcu pokraj Nove Gradiške, požeški biskup emeritus
Antun Škvorčević predvodio je 29. rujna o. g. euharistijsko slavlje, na čijem svršetku mu je
uručena Povelja o agregaciji Bolničkom redu sv. Ivana od Boga za zasluge koje ima za
otvorenje i funkcioniranje spomenute bolnice na Strmcu. Među koncelebrantima bio je i fra
Gian-Carlo Lapić, član spomenutog reda, predsjednik Upravnog vijeća bolnice, koji je
biskupu u ime provincijala Lombardo-venetske provincije fra Massima Ville, kojem pripada
navedena bolnica, i u svoje vlastito ime uputio pozdravnu riječ. Među ostalim je izrazio
zahvalnost što je biskup Antun prije više od deset godina kao otac primio u Požešku biskupiju
milosrdnu braću, pomogao u otvorenju i funkcioniranju spomenute bolnice, te što je prihvatio
da Poveljom agregacije generalnog priora Reda fra Jesúsa Etayo Arronda u znak zahvalnosti
za sve što je učinio bude pridružen Bolničkom redu Milosrdne braće.
Zahvalivši na upućenim riječima, biskup Antun čestitao je blagdan sv. Rafaela, fra Gian-Carlu
i cijeloj bolničkoj zajednici na čelu s ravnateljicom Maristelom Šakić. Zahvalio je Bogu i
svima koji su doprinijeli da se otvori bolnica na Strmcu, kao i svima onima koji u njoj služe
ljudima potrebnima naše ljudske pažnje i pomoći a još više Božje blizine. Kazao je da
katolička bolnica pored onoga što čini stručno medicinski posreduje ljudima u posebnim
životnim okolnostima bolesti, Božju blizinu koja je ljekovita. Bog je najveći i najbolji lijek
prepoznajemo i u imenu arkanđela Rafaela, koje znači „Bog je izliječio“ što ga danas s
ostalom dvojicom arkanđela - Mihaelom i Gabrijelom - slavimo, ustvrdio je biskup. Još je
kazao da se raduje svemu onome što će Bog kroz otvorena srca sudionika slavlja moći
ostvariti u njima, za njih i za ovu bolnicu, za njihove obitelji i na našu hrvatsku domovinu.
Bog voli čovjeka i želi dobro svakom pojedinome, pozivajući ga neka mu dopusti da on u
njemu ljekovito djeluje, istaknuo je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja da povjere sv.
Rafaelu ovu bolnicu kako bi ona služi bolesnom čovjeku po zamisli sv. Ivan od Boga i kako
to njegova Milosrdna braća čine već više od pet stoljeća, da ona u Požeškoj biskupiji bude
jaka zdravstvena točka na kojoj Bog ima veliku šansu cjelovito nas liječiti. Pozvao ih je da se
pokaju za najtežu bolest koja ih može zahvatiti: zlo, sebičnost i grijeh.
U homiliji biskup Antun je dijaloški podsjetio sudionike slavlja kako je pitanje „jesmo li
dobro“ važno, jer se u našim svakodnevnim razgovorima jedni drugima uglavnom žalimo da
ono što proživljavamo nije dobro, i da kod nas ništa ne valja. Istaknuo je kako onaj tko je
daleko od Boga, tko u Boga ne vjeruje, komu Bog ništa ne znači, mora biti loše, jer je ostao
sam sa svojim nevoljama i u svojim nemoćima. Ali onaj koji vjeruje u Boga, i svaki dan mu
otvara svoje srce i cijeli svoj život, povjerava sebe Bogu, omogućuje mu da mu bude blizu, taj
ne može biti loše, ustvrdio je biskup. Poručio je nazočnima, ukoliko s obnovljenom
otvorenošću za Boga, povjerenjem i predanjem odu s ovog slavlja, on će ih iz njihovih
nemoći uzdići do razine postojanja do koje ih samo on može dovesti. Kazao je da su im u tom
uzdizanju do Božjih visina od osobite pomoći anđeli. Bog nam se približava po svojim
poslanicima koje zovemo anđeli. Anđele pak od kojih danas slavimo trojicu i poznamo im
imena – Mihael, Gabriel i Rafael – nazivamo arkanđelima jer su od Boga dobili sasvim
posebno poslanje, a koje iščitavamo iz njihova imena. Mihaelovo ime znači „Tko je kao
Bog?“ i kako nas sv. Ivan tumači u drugom čitanju iz knjige Otkrivenja, on je na čelu anđela
koji su ustali u Božju obranu protiv zlih, pobunjenih anđela, Božjih i ljudskih protivnika, čiji
je vođa sotona, đavao ili vrag i njegovi sljedbenici, zbog čega su bačeni na zemlju, i koji
nama ljudima mute dušu i srce, želeći nas udaljiti od Boga. Isus u današnjem evanđelju
tumači kako anđeli imaju zadaću sudjelovati u ostvarenju poslanja koje mu je povjerio Otac, a
mi ga nazivamo djelom spasenja.
Govoreći o arkanđelu Rafaelu, biskup Antun je istaknuo kako o njem imamo jednu
dragocjenu knjižicu u Starom zavjetu – to je Knjiga o Tobiji – u kojoj je opisan život vjernog
Židova po imenu Tobit, sa svojom obitelji deportiran u poganski grad Ninivu i živi u
poganskom okruženju. Unatoč tome spomenuti Tobit ostao je vjeran Bogu, i vrijednostima
koje je baštinio od svojih predaka, vjerno živio po Božjem zakonu, vršeći njegove zapovijedi.
Osobito se istaknuo u tjelesnom djelu milosrđa jer je pokapao svoje mrtve sunarodnjake,
kojima je bio uskraćen dostojan ukop. Time je očitovao svoju vjeru da tjelesna smrt nije
konačni kraj čovjeka iza kojega, kad se vrati u prah zemaljski iz kojega je i stvoren, više nema
ništa, nego da će Boga uskrsnućem od mrtvih čovjeka uzdići u konačno stanje njegove
preobraženosti. On, dakle, pokrenut vjerom pokapa mrtvo ljudsko tijelo, vjerujući da će se u
njem ostvariti Božji naum pobjede života nad smrću, uskrsnuće, život vječni. Pa i kad ga je
pogodila sljepoća, Tobit nije izgubio vjeru i pouzdanje u Boga. Štoviše, on poučava svoga
sina Tobiju da i on bude vjeran Bogu. U jednom trenutku šalje svoga sina Tobiju na put radi
nekih obiteljskih poslova materijalne naravi, svratit će i u obitelj njihova rođaka Raguela, a za
pratitelja dodjeljuje mu nekog Azarju, sina Ananijina, koji je zapravo bio arkanđeo Rafael u
ljudskom obličju, ali mu to nije bilo dano prepoznati. Dok su se odmarali uz rijeku Tigris,
Tobija se odluči okupati, i dok se kupao napala ga je velika riba, želeći ga proždrijeti. Uz
Rafaelovu pomoć mladić Tobija uhvati ribu i po anđelovu nalogu izvadi njezinu žuč i ponese
sa sobom, da mu kasnije posluži kao lijek kojim će oca Tobita izliječiti od sljepoće. Tobija
sretno stiže u obitelj svoga rođaka i otkriva da se njegova kćer Sara sedam puta udavala, i da
su njezini muževi jedan za drugim umirali u bračnoj noći, jer ih je neki zloduh svu sedmoricu
usmrtio. Uz pomoć Azarje, odnosno arkanđela Rafaela, koji mu je dao naputak što treba
učiniti da otjera zloduha iz Sarine ložnice, mladić Tobija je ostao na životu, oženio Saru i
živio s njome u blagoslovljenom braku. Kad se sve na koncu dobro završilo, arkanđeo Rafael
se otkriva Tobiji, govoreći mu da je on cijelo vrijeme bio u njegovu pratitelju Azarji, čuvao ga
i branio na njegovu putu, njegovu ocu priskrbio lijek a njemu dobru suprugu Saru.
Kakvog li oca i kakve li obitelji, koja na prvo mjesto stavlja Boga i u njemu prepoznaje istinu
o sebi, u njemu ima sve svoje nade i s njime surađuje!, uskliknuo je biskup. Kazao je kako se
među Božje suradnike u pomaganju ljudima u bolesti i drugim životnim nevoljama svrstao i
sv. Ivan od Boga, utemeljitelj Bolničkog reda milosrdne braće, svjedočeći im da oni nikad
nisu napušteni i izgubljeni za Boga, kao što pred ljudima počesto jesu, i da ih Bog prati u liku
svetih anđela i svetih ljudi. Anđeli služe Bogu u našim životima, da bi se u nama i na nama
ostvarilo ono što je Bog smislio za nas, ustvrdio je biskup, dodavši da je čovjek teško
osiromašen kad se odvoji i udalji od Boga. Još je kazao da nas anđeli kao duhovna bića
podsjećaju u svojoj nevidljivosti na naša neuhvatljivost u našem duhu, kojega ne vidimo, ali
jesmo ono što jesmo upravo po tom i rastemo ili smo razoreni na razini duha.
Povezujući taj rast s prizorom susreta Isusa i Natanaela koji je opisan u naviještenom
evanđeoskom ulomku, biskup Antun je produbio govor o Tobitovom ozdravljenju od
sljepoće, naglasivši kako je tjelesni vid slika one duhovne sposobnosti gledanja u povjerenju i
ljubavi koju nazivamo vjera, kojom najbolje i najtočnije vidimo svijet oko sebe, ljude u njemu
i nas same. Drugim riječima, tek kad nam je duh izliječeni od zla, od sebičnosti, pokvarenosti
i grijeha, mi dobro i pravo vidimo jedni druge kao što nas vidi Bog. Pozvao je sudionike
slavlja da potaknuti naviještenom Božjom riječju, odnosno onime što se dogodilo Tobiji i
Natanaelu u susretu s Bogom i Isusom Kristom, najprije dobro vide i jedni u drugima
prepoznaju anđele Božje, te jedni drugima budu na pomoć ne samo u svojim tjelesnim, nego i
u duhovnim potrebama, kao što su anđeli od pomoći nama ljudima u postizanju onoga
zdravlja koje Isus naziva spasenje. Spasenje je Isusova ljubav s križa jača od smrti, koja nas
čisti i omogućuje da budemo cjelovito zdravi, zdravi za Boga, za puninu njegova života u
vječnosti, ustvrdio je biskup. Još je poručio nazočnima da vjeruju Bogu i onima koji im
prilaze njegovom ljubavlju i nastoje ostvarivati ono što je Božji naum o nama ljudima, kao što
to čine djelatnici u katoličkoj bolnici.
Homiliju je zaključio molitvom sv. Rafaelu: „Sveti arkanđele Rafaele, prati nas na našim
životnim putovima kao što si pratio Tobiju! Izliječi nas da vidimo, kao što si izliječio Tobita.
Pomozi onima koji su u bračnim nevoljama, da kao što je Tobija prihvatio Saru, i oni
prihvaćaju jedni druge, ne polazeći od onoga što je ljudska slabost, pokatkad i zloća, nego od
onoga što je trajna Božja vrijednost u nama, njegova veličina i njegov naum o nama, te da
tako, surađujući s Bogom, izgrađujemo civilizaciju ljubavi u našoj hrvatskoj domovini. Hvala
ti za tvoje služenje Bogu u nama, da budemo ljudi spašeni krvlju, ljubavlju Isusa Krista s
križa.“
Na svršetku misnog slavlja fra Gian-Carlo je uvodeći u predaju Povelje o agregaciji biskupu
Antunu rekao da se ona dodjeljuje onima koji su na osobit i izniman način doprinijeli poslanju
Bolničkog reda Sv. Ivana od Boga u skrbi za bolesne, nemoćne, siromašne i beskućne. Kazao
je da su Milosrdna braća u proteklih više od deset godina djelovanja u Požeškoj biskupiji
iskusili veliko i otvoreno srce biskupa Antuna, njegovu zauzetost za osnivanje i djelovanje
bilnice na Strmcu i da mu stoga daju ovo priznanje kao znak njihova dubokog prijateljstva i
uzajamne bliskosti. Još je dodao kako je ovim činom biskup Antun na neki način postao
njihov redovnički subrat, te kao takav sudjeluje u svim duhovnim dobrima spomenutog Reda.
Potom je pročitao Povelju o agregaciji.
Biskup Antun je podsjetio kako je svojevremeno pozvao Milosrdnu braću da dođu u Požeške
biskupiju, u dio Hrvatske koji je siromašniji, i stoga potrebniji njihova služenja. Kazao je da
su Milosrdna braća tijekom više od deset godina svoga djelovanja na Strmcu posvjedočili
svoju kršćansku, Isusovu ljubav s križa koju ih je naučio sv. Ivan od Boga. Izrazio je radost i
zahvalnost Bogu za sve dobro koje su učinili, te je zamolio Gospodina da po zagovoru sv.
Rafaela blagoslovi njihovo daljnje djelovanje. Dodao je da su milosrdna braća kroz čin
agregacije uključili u svoju zajednicu njega, koji je njih prethodno svojim primanjem uključio
u biskupijsku zajednicu. Izrazio je želju da bude dionik duhovnih dobara Reda služenjem
ljudima koji su u potrebama. Zamolio je Boga da po zagovoru sv. Rafaela blagoslovi i
njegovo daljnje nastojanje, koje će biti više molitveno negoli tvorno. Zamolio je fra Gian-
Carla da prenese njegove pozdrave o. provincijalu Massimu i svoj braći Ambrozijanskoj
provincije, a ocu generalu njegovu zahvalnost za povelju koja mu je dodijeljena. U znak svoje
duhovne povezanosti s milosrdnom braćom biskup Antun je uručio fra Gian-Carlu svoju
medalju, izrađenu prigodom njegova biskupskog ređenja prije 27 godina kojeg se spomenuo
prije dva dana, pozvavši ih da mole za njega kako bi bio dobar subrat u njihovu zajedništvu.
Svim sudionicima slavlja zahvalio je što vole Boga tako da služe čovjeku. Zahvalio je prioru
na Strmcu fra Giovanniju, dušobrižniku Ivici Razumoviću, časnim sestrama od čudotvorne
medaljice, te gospođi ravnateljici Maristeli Šakić i njezinim suradnicima, kao i svima onima
koji tvore obitelj ove bolnice. Poželio je da u toj bolničkoj obitelji neprestano bude prisutna
ona snaga koju je sv. Ivan od Boga imao i nosio, kad je neumorno pristupao bolesnicima,
siromašnima i nemoćnima, pa da ova bolnica bude jaka duhovna točka mlade požeške mjesne
Crkve.
Izvor:
Požeška Biskupija