Povratak u školu znači potpunu promjenu rutine koja je vladala posljednja 2,5 mjeseca. Za vrijeme praznika se obično dulje spava, manje je aktivnosti, opušteniji smo, odmaramo i imamo više vremena za druženje. Početak školske godine vraća nas u strukturu i zahtjeva drugačiju organizaciju. Za roditelje to znači više obaveza u smislu odlazaka na roditeljske sastanke, individualne informacije, provjeravanje i pomoć pri pisanju zadaća i učenju, vožnja na različite aktivnosti. Vjerujem da nije nimalo lako pri samoj pomisli na navedeno i da se lako javi grč u želucu.
S druge strane, dječje brige mogu biti usmjerene više na odnose s drugom djecom u razredu ili ostalima u školi, prisutan je možda i strah od nekih učitelja/profesora, lektira i količine domaćih zadaća, testova i provjere znanja, a ogroman pritisak stvaraju i ocjene.
Kod prvašića i njihovih roditelja postoji veća neizvjesnost jer oboje ne znaju točno što mogu očekivati. Može se javiti strah kakvo će društvo imati dijete u razredu, kakva će biti učiteljica, hoće li se dijete snaći i uspjeti svladati sve obaveze i gradivo.
Gradite pozitivan stav o školi i školskim obavezama! Djeca brzo upijaju i imitiraju odrasle. Ukoliko slušaju svoje ukućane kako su zabrinuti oko škole, kako misle da je katastrofa, ako dijete dobije ocjenu nižu od 5 i da mu o tome ovisi daljnji život i karijera, tada postoji puno veća šansa da dijete razvije negativan stav o školi. Kada imate pozitivan odnos prema školi, ne stvarate djetetu pritisak i ne izjednačavate dijete i njegovu vrijednost s njegovim školskim uspjesima. Uvedite zabavu i pokušajte učenje, zadaće i obaveze učiniti ugodnima jer ćete zajedno s djetetom lakše ispunjavati obaveze. Stoga, nemojte već sada brinuti i bojati početak škole negativnim emocijama,jer to su sve naši malci i slatki znanci,naše sveznalice!Čuvajmo ih pazimo ih i volimo ih! I za sam kraj, moja želja vama, roditeljima, za početak školske godine, može se svesti na samo jednu riječ koja je stajala iznad rudnika, a bila je upućena rudarima koji su u njega ulazili: „Sretno!“