U novogradiškoj OŠ Mato Lovrak od sredine ožujka nastavu je pohađala učenica iz Ukrajine. Ona je, nažalost, sa svojom majkom morala otići iz svog doma nakon što je započeo rat u Ukrajini. Dolazak u Novu Gradišku značio je za nju, kao i njezinu učiteljicu i školu određeni proces prilagodbe i integracije u novu sredinu, na novi jezik, školski sustav i nove, nepoznate ljude što je iznimno teško za svakoga, a osobito za djecu.

Verica Lukačević, učiteljica razredne nastave u OŠ Mato Lovrak ističe da je cijeli taj proces i početak bio izazov za sve te da je zahtijevao puno empatije, strpljenja i razumijevanja. „Jedan je to veliki izazov, pogotovo situacija u kojoj se morate s nekim sporazumjeti, a ne znate kako. Bilo je izazovno i za nju i za nas. Srećom, okruženi smo tehnikom koja nam je pomogla da se donekle razumijemo. To je bila početna komunikacija.” - ističe Lukačević.
„ Kao i svatko tko se nađe u toj situaciji, bila je u početku uplašena i zbunjena. Ona i majka su stigle u Novu Gradišku, otac je ostao na ratištu, puno je emocija, strahova, stoga je potrebno i puno empatije, strpljenja te razumijevanja. Ono što me već prvoga dana fasciniralo je da su one došle s cvijetom za ravnateljicu i učiteljicu, što je običaj u Ukrajini. I one su u tim trenutcima, u nepoznatom svijetu vodile brigu da ispoštuju tu tradiciju. „ - rekla je.

Učenici su, kaže, pokazali iznimnu zrelost i empatiju prema djevojčici te su ju dočekali s crtežima i poklonima dobrodošlice, punog srca. „Trudili su se ne govoriti o njezinom domu, o ratu jer joj je to bila vrlo bolna tema. Otvorena srca su ju prihvatili.”

A osim učenika, veliko srce pokazali su i njihovi roditelji. „Moram pohvaliti zaista veliku empatiju roditelja. Zajednički smo skupili određenu količinu novca i dio toga poklonili u gotovini, a dio u bonovima kako bi mogli kupiti odjeću i potrepštine. Također smo skupili odjeću, školski pribor i druge potrepštine. Svatko je na neki način, na koji je mogao, želio olakšati situaciju u kojoj se ta djevojčica našla.” - naglašava Verica Lukačević.
„Djeca su čak učila ukrajinski jezik i prve trenutke su s njom razgovarali na ukrajinskom. Svaki dan bi naučili nešto novo kako bi s njom mogli komunicirati. Ona je prilično povučena djevojčica i trebalo joj je malo duže vremena da se otvori i komunicira s nama stoga je zaista pohvalno da su učenici pokazali ovakav trud i veliko srce.”

Iako je dio nastave djevojčica slušala online na ukrajinskom jeziku, trebalo je hrvatske školske nastavne sadržaje i program u školi prilagoditi njoj.

„Nastavne sadržaje sam prevodila na ukrajinski jezik. Djevojčica je odmah počela učiti i hrvatski jezik. Tako da smo paralelno sve to odrađivali. Ona se odlično snašla. Do kraja godine se zaista lijepo prilagodila i integrirala u našu školu. Uključili smo ju u slobodne aktivnosti, Dječji forum, išla je s nama na ekskurziju i povezala se s većinom učenika. Vrlo uspješno je ovladala i hrvatskim jezikom, ovom prvom fazom, tako da je zaista uspješno ostvarila planirane aktivnosti.” - zadovoljna je učiteljica.

Iako to nije bilo nimalo lak zadatak ni za djevojčicu ni školu, ova situacija ipak je pokazala što je zaista važno i koja je svrha učiteljskog poziva: „Željeli smo da se ona prije svega osjeća prihvaćeno, sigurno, da joj bude ugodno. U ovakvim situacijama kada dolazite iz područja gdje se ratuje, onda je to primarno, da se dijete osjeća sigurno. Takve situacije, kao i učiteljski poziv, zahtijevaju puno ljubavi, empatije, uvažavanja i međusobne suradnje. Treba ljudske vrijednosti staviti na prvo mjesto, a uz to njegovati i taj odgojni i obrazovni element. To je ono na što našu djecu trebamo poticati i učiti ih.” - naglasila je Verica Lukačević.