U Cerniku živi 70. godišnja Dubravka Kumić koju svi zovu Pavica. I nema onoga tko za Pavicu ne zna. T o je žena koja od svoje 10. godine živi bez obje ruke, jer su joj amputirane nakon tragedije koju je doživjela kao djevojčica.

No, Pavica se naučila boriti sama za sebe i živjeti tako da joj od nikoga ne treba nikakva pomoć. I dan-danas, iako u godinama, ona sama sebi kuha, pere, pegla, nosi drva i loži peć, zapravo obavlja sve kućanske poslove. Velika joj je podrška njena obitelj, a najviše spominje brata Calu i njegovu Gordanu.

Dugo sam razgovarala s Dubravkom koja kaže da su invalidi svi oni koji neprestano kukaju i da za nju nema onoga što ne može. Za nju je svaki dan novo dokazivanje i kada obavi sve što je zacrtala za taj dan, ona osjeća veliko zadovoljstvo i sreću. Nema onoga što čovjek ne može napraviti, samo treba sam sebi reći da je život lijep.

Inače, Pavica je s 18 godina rodila kćerku i tada su svi bili u nevjerici. Trebalo je proći vrijeme da zasluži poštovanje jer je uvijek sama i o svemu vodila računa, a njena kći Suzana joj je uvijek bila na prvom mjestu. A ona joj kao majka uvijek daje isti savjet, a to je :"Nikada nemoj reći da nešto ne možeš, jer ti možeš sve, treba samo htjeti”.

I što još reći o ovoj ženi koja ima srce lavice i koja je uvijek znala stisnuti zube i bez straha je prihvatila ono što joj je sudbina namijenila. Od Pavice bismo svi mogli puno naučiti, a ponajviše da su najvrednije stvari u životu ipak besplatne, samo što mi to ne želimo primijetiti dok ne bude kasno. ZPP