KNJIGA ČETVRTA

DIO 19.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Čitajući jedan chat s foruma predlažem jedno jeftino i učinkovito rješenje za sve nas građane ove drage nam Domovine. Svi oni koji ne podržavaju gospodarsko vođenje naše lokalne sredine i općenito Hrvatske, svi oni koji ne prihvaćaju tu neodgovornost za pljačku koja se vuče iz dana u dan, neka dignu buku. Stvarno je došlo vrijeme da galamimo jer ova šutnja građana je zapravo znak pijeteta prema izgubljenih tri desetljeća demokracije, prema nestalim milijunima, a nadasve mladim životima u Domovinskom ratu.

Ova opcija protesta je prihvatljiva svima i ne dira nikoga osim onih koji su nas opljačkali i svjedoka koji imaju amneziju pri suđenju za korupciju i kriminal. Stvarno nisam za nasilne prosvjede, ali ovo što rade neki saborski zastupnici, zatim neki njihovi dobro uhranjeni poltroni i podguzne muhe, šverceri i krijumčari kao što je Silla, e s tom bagrom se stvarno moramo obračunati, jer neće ići drugačije. Briga njih što mi mislimo, briga njih za sirotinju, jer oni su zaštićene osobe i čuvaju ih dok oni uredno svakodnevno harače, pri tome zameću tragove, baškare se u izobilju i dijele sa svojim kumovima i prijateljima fifty-fifty. Za to vrijeme ovaj grad i ova sredina sve dublje tonu i ljudi se pitaju hoće li imati što sutra jesti. Stvarno ne znam kako će sve ovo završiti, ali kako je počelo treba i prestati u svakom gradu. Ja branim svim srcem budućnost naših unuka i ovaj Grad kojeg uništavaju i koji propada ne ostavljajući budućnosti našoj djeci. Većini su naši političari zgulili kožu s leđa. Vrijeme je da pružimo otpor. I onda te njihove laži u kojima nam pričaju kako su osigurali novac za velike projekte. Seru i bave se risanjem i brisanjem projekata.

Svojedobno na jednoj od sjednica gradonačelnik se hvalio nekim investitorima koji dolaze u grad, ali sve je mrtvo slovo na papiru jer smo mi grad slučaj, u kojemu su gradsku blagajnu dobrano operušili za svoje privatne investicije i sada nam guraju pod nos neke izmišljene projekte kojima se ponose u svojoj mašti i svojim snovima čekajući tko zna što i tko zna koga. A gospodarska situacija sve nepovoljnija. Dobro žive samo oni koji su blizu uvaženom saborskom zastupniku, sve ih je pozapošljavao i sada su državne jasle sve tanje i manje. Nema se više niti što prodati, nema realizacije infrastrukture o kojima su nam pričali bajke. Stvarno smo među najgorima u Hrvatskoj. I u EU su nas prepoznali pa su zatražili skidanje imuniteta saborskom zastupniku i sada oni građani koji su glasovali za dotičnog očekuju novac iz EU fondova i neki veliki napredak u gradu. Ma mo'š misliti. Kad podvučemo crtu možemo zaključiti da nas nisu prepoznali kao sredinu vrijednu utemeljenja nekih novih institucija, a uz takvu gradsku vlast nismo se niti mogli izboriti za vlastite interese, niti iskoristiti neke partnerske aranžmane, jer je bilo bitno napuniti vlastite džepove. Sva sreća da je ovo roman s izmišljenom fabulom, jer da je istina sve ovo o čemu pišem ispali bismo rekorderi u laganju i našem gradonačelniku bi narastao veliki nos kao Pinokiju.

Puno toga ja u ovom gradu smatram nedopustivim i puno toga je nedostupno pogledu javnosti, grad nam je zapušten, a obećali su nam kule od bjelokosti. Gdje je tu ozbiljan investicijski iskorak i neke realne šanse za sve nas. Stvarno se možemo gorko nasmijati jer su nas zadužili i te kredite ćemo opet mi morati vraćati. Ima li u ovom gradu i jedan opravdani razlog zašto ne idemo naprijed i ima li i jedan oporbeni političar hrabrosti reći ono što građani misle. Tako mi iz dana u dan konzumiramo govna, a onda neki kažu kako moj roman treba uzeti s rezervom. Ma vidi molim te i neke manje sredine su nas pretekle i rade strateški prihvatljive projekte, oblikuju proizvode lokalnog karaktera i time dokazuju izvodivost za takvu namjenu. I sada kada ja tako promišljam pitam sebe, a i vas, imamo li mi uopće šanse, ili smo postali atrakcija jer smo izabrali da grad vodi čovjek koji je tri mjeseca sjedio u pritvoru i sada mora dokazivati svoju nevinost. Imamo li mi šanse kada nam lokalni medij koji se može podičiti otimačinom zastupa švercer i netko tko se liječi u psihijatrijskoj ustanovi kako bi izbjegao zatvorsku kaznu. To su, uz Grgu čvarka, Radička, kapetana Harija, kumu i kumove uzdanice ovog grada. To je egzotični spoj ljudi koji su se uhljebili i uklopili u trenutni izgled svega onoga što je nakaradno u ovoj Domovini. I onda sam ja ta koja imam mane jer imam dovoljno drskosti pisati o svemu. A ja samo na svoj način maštovito nastojim interpretirati globalnu pojavu političkih karijerista koji nemaju nikakvog morala i nikakvih vrlina. Onih koji traže mito i koji su korumpirani, ali nažalost nisu to pojedinci, puno ih je.

U prostoru ljudskog zbivanja ima potrebe govoriti i o Ani, djevojčici s prekrasnim očima iz mog susjedstva koja je znala djelovati među tim i takvim političkim strukturama i bez ikakvih skrupula je uzimala ucjenom sve što je i koliko je mogla. Tko je meni kriv što sam ja istinoljubac i što se na ovaj način ostvarujem u društvu i dajem svoj obol ovoj zajednici. Jesam li hrabra ili luda na to pitanje neka odgovore čitatelji.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ