KNJIGA ČETVRTA

DIO 71.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Jedan naš proslavljeni tekstopisac izrazito niske mirovine smatra podcjenjivanjem ljudi i njihovog rada. Iznose koje umirovljenici primaju nakon pošteno odrađenog cijelog radnog vijeka, smatra okrutnima od strane države. I kako kaže, lako je onima koji imaju 20.000 kuna mirovine pljuckati po onima koji žive ispod svakog dostojanstva. Još im poručuje da probaju s 2000 kuna preživjeti mjesec.

Slažem se s njim i još me više zanima tko i kako troši moj novac. Ali, uzalud se ja propitujem, našim političarima je to zabavno što ja radim i čude se od kuda mi hrabrost za moje pisanje. Ne znam samo što bih trebala. Sjediti skrštenih ruku i gledati te gadove koji ubiru harač od sirotinje? I kao što njih veseli da troše moj novac, tako i mene veseli da pišem o toj nepravdi. Moj motiv za to je prvenstveno strast prema pisanju, a financije su tu sekundarne. Po meni bi svim političarima od prvog do zadnjeg trebalo dati da godinu dana probaju živjeti kao što žive naši umirovljenici, pa bismo vidjeli njihovu istinsku borbu za umirovljenike, a ne samo priču bez glave i repa. Trenutno živimo u zemlji u kojoj stariji ne mogu živjeti i nemaju za goli život, a baš oni su najpošteniji i najuredniji platiše. Prvo će, da ne bi slučajno ostali dužni, podmiriti sve režije, a onda njima što ostane. Tužne su to sudbine. Političari bi u svakom slučaju trebali više pokazati poštovanja prema starijima. Čini se da su svakoj generaciji bili važni osim ovima koji ih ponižavaju 30 godina.

Danas ti mladi nadobudni politički kuronje ne cijene starije ljude koji su puni iskustva, a od njih bi mogli puno naučiti. Sve su to velike face koje misle da su Bogom dane i da nikada neće ostarjeti. I tako ja izgleda uzalud brusim pisanje svakoga dana i iz toga ne izvlačim nikakvu komercijalnu dobit. Valjda nisam dovoljno pronicljiva. Ali nekako se tješim da će neke moje rečenice u nekome od čitatelja zvoniti za vječnost, jer ipak bude neke emocije .Dobre su to i životne priče i nikoga ne kitim.

Čarobno je živjeti u ovoj zemlji i još čarobnije iz nje otići pa se ponovno vratiti, neka mjesta stvarno bi valjalo opjevati, ali ja na žalost nisam pjesnik i ne vidim sve kroz ružičaste naočale.....

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ