KNJIGA ČETVRTA

DIO 39.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Rat naših političkih struktura se i nadalje nastavlja, nakratko se smirio zbog Ukrajine, ali posljedice svega što se događa oko nas građani itekako osjećaju. Svakodnevno moraju pri kupovini sve dublje zagrabiti u vlastiti džep, a promjene na političkoj sceni u našoj sredini i nadalje se ne naziru.

Kao da nikoga nije briga što se događa, što mladi odlaze i taj trend odljeva mladih ne gubi na intenzitetu. A naši političari sve agresivniji, njihove laži više nikoga ne diraju, jer izgleda da je nemoguće pronaći nekoga tko je u politici iskren i ne gleda samo svoj interes. Oni kroz grad hodaju u velikom stilu i prava rijetkost ih je vidjeti u društvu građana koji po diskontima kupuju ono što je na akcijama i što je najjeftinije. Gdje je tu izlaz? Gdje je alternativa za one budale koje kažu da nemaju za koga glasati, jer nitko nije bolji od saborskog zastupnika koji je tri mjeseca odležao u istražnom zatvoru. O razlozima ovakve rezignacije kod ljudi ne mora se dugo razmišljati, jer neki još uvijek vjeruju da će moći trošiti više novca jer će imati bolja primanja koja će im osigurati saborski zastupnik nekim kvazi investicijskim projektima. I tako mi u ovoj sredini vrtimo se u nedogled, ali to nije slučaj samo ovdje već je takav trend u cijeloj zemlji. Više i ne registriramo što ti pametnjakovići govore, niti analiziramo što se događa oko nas. Korona, rat u Ukrajini, svašta nešto i ljudi su zbunjeni, svatko u svom ćošku šuti i čeka neka bolja vremena, neku bolju opciju, profit koji će se konačno početi i ovdje ostvarivati. Svi su nekako pesimistični, anemični i dok nam se saborski zastupnik prešetava po Marseilleu kao i po Dubaiju pričajući kako tamo traži investitore, utakmica građana za goli život se nastavlja iz dana u dan. I oni stežu kaiš. Nekako mi se čini da svi misle kako je saborski zastupnik Bogom dan zajedno sa sektom koja ga prati i kako su oni naprosto brendirani kao neki proizvodi, pa ne vidimo kućne marke i ljude koji žele iskreno i pošteno raditi na dobrobit svih.

Već duže vrijeme građani su sve tiši i sve zbunjeniji i generalno gledano svi smo mi veliki gubitnici i od rada tih političkih struktura ja ne vidim nikakve koristi. Ali iz njihove perspektive situacija je znatno drugačija. Oni se neprestano hvale kako u njihovim srcima ima puno ljubavi i kako je radna klima u gradu sve povoljnija. Nisam sigurna da im više itko vjeruje, ali sam sigurna da im se boje usprotiviti, jer vladaju tiranijom i strahom. Sve do jednom. A biti aktivan član u zajednici, imati pravo na normalan izražaj stanja, pravo na kritiku, to sam očekivala kada se stvarala ova država. Očekivanja su bila jedno, a ova stvarnost koja nas okružuje je nešto drugo. Tiranija našeg saborskog zastupnika ne poznaje kritiku, u gradu mora vladati poslušnost, oduševljenje i pljeskanje. Ali praksa je ipak pokazala da tamo gdje nema kritike nema niti odgovornog ponašanja. U našem gradu je prisutan strah od kritike, oni koji su trenutno na vlasti boje se promjena, a oni koji nemaju vlast iz straha od vlasti sve su šutljiviji. Nas su u gradu pretvorili u podanike kojima je samo dopušteno potvrđivati i odobravati, jer sve ostalo izaziva sankcije. Naš saborski zastupnik čvrstom rukom mete svoje neistomišljenike. U svoje kradljive ruke uzeo je uzde mase i ugušio svaki dah inicijative i svatko tko misli svojom glavom njemu je prijetnja.

Tako manjina na vlasti i uz vlast živi izrabljujući druge, a politička i ekonomska nejednakost i neslobode svakim danom su sve izraženiji. Tako se agonija nastavlja, a nada se gasi jer privilegirana manjina je nadjačala potlačenu većinu. I tako ljudi šute. Šute jer se boje govoriti istinu, šute jer je vjera slaba, šute i gube ponos i ne hodaju uspravno.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ