KNJIGA DRUGA

DIO 13.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Razočarati se znači prihvatiti stvarnost. Ono o čemu trebamo razmisliti kada se razočaramo je koliko su naša očekivanja realna, jer to je najkorisnija strategija, a ponekad je razočaranje najbolja stvar koja nam se može dogoditi u životu. Ja kada se razočaram u nekoga ili nešto samo budem još tvrdoglavija i samopouzdanija. Naime, teško je živjeti bez očekivanja, ali sasvim je sigurno da neka razočaranja možemo predvidjeti i spriječiti promišljajući o svojim postupcima. No, kada je čovjek poput mene prkosan, onda su ta razočaranja neizbježna kako bih iz njih crpila još veću snagu.

Da nešto pojasnim; ja oduvijek  volim ljude, njihovu iskrenost i dobronamjernost. Ali isto tako sam svjesna da često ne vidim stvari kakve jesu, već kakva sam ja. Ja volim ljude sa integritetom. Ljude koji žive u skladu sa svojim vrijednostima, koji ono što misle, to govore, to čine. Ako nešto obećaju to i ispune.

Baš takav je naš uvaženi saborski zastupnik i zato ćemo se svi kupati na gradskim bazenima u srpnju. To svi građani očekuju od njega. Ali i on od sebe to očekuje. On vjeruje u sebe i u ono što je isplanirao, on svoj uspjeh mjeri svojim planovima, a ne onime što je ostvario. Ali ljudi mu vjeruju i poručuju mu da samo nastavi tim tempom. Život je igra stalne razmjene davanja i primanja. S vremena na vrijeme i mito i korupcija su dobrodošli. Bože moj, ako smo se nečemu davali, a nismo za uzvrat primili onoliko koliko smo zamislili, ostaje prazan prostor i taj prostor treba ispuniti. Jer prazan prostor smeta zdravlju i džepu, naravno.

Neki političari iz nama bliske sredine su nas naučili da se samo tako postiže ravnoteža u životu. I stvarno, mi te i takve ljude ne bismo trebali osuđivati. To je lekcija koju sam ja naučila! I zato duboko dišem i imam volje pisati. Što bih ja bez tih i takvih? Oni su mi inspiracija i uče me da oprezno koračam. Još nešto imam na umu. Naš optimizam nas može razočarati, ali nada ne. I zato ću ja uvijek osuditi korupciju i pozvat ću nas sve na zaštitu ljudskih prava. Protiv korupcije se treba boriti, pazeći na područje javnog života, jer korupcija ugrožava one koji su najnemoćniji. To je zadaća od koje najodlučniji ne odustaju. I žao mi je što vam ovo moram reći, ali ne postoji čarobni trik koji će te i takve toksične ljude ukloniti iz našeg života. No, iskustvo poznavanja tih i takvih može nas podučiti da budemo razumniji i što nas ti i takvi svojim ponašanjem više gaze to mi trebamo biti izdržljiviji. Baš to mi je motivacija za dalje.

Treba nešto osjetiti, dozvoliti sebi da javno iskažemo negativne emocije i to je tehnika za suočavanje sa stvarnošću. Sve naše emocije imaju svoju logiku i one nam se svete u koliko ih ne ispoljavamo na pravi način. Zato se ja nadam sretnom kraju.

Ana i naš saborski zastupnik toliko omiljen u gradu već su skovali plan kako se riješiti svih onih koji im smetaju u gradu. Uporni su oni i nikada sebe nizašto ne krive. I sve što rade ružno oni pretvaraju u pozitivno. To je njihov misaoni obrazac. I otporni su kao virus zaraze, kao pandemija koja se uvijek i iznova vraća, pa ne pomaže niti cijepljenje.

- „Ano moja, eto tebe opet meni u moj ured, dušice draga, što mogu učiniti za tebe?“ -upitao ju je razdragani saborski zastupnik i srdačno zagrlio kao što grli sve svoje prijatelje.

- „Ti za mene ne možeš učiniti ništa izuzev da mi financijski omogućiti lagodniji život, ali ja za tebe mogu učiniti puno.“ - odvratila je ona spremno.

- „Kako to misliš? -upitao ju je pomalo zbunjeno.

- „Gle, ono piskaralo, ono škrabalo koje smeta treba utišati. Otići će po zlu, ako ljudi nastave čitati i razmišljati.“

- „Pa i sam se mučim s tim problemom.“

- „Dakle prepusti to meni, a ti se samo složi s mojim planom i biti ćeš mi još zahvalniji. Kao što vidiš, ja vodim računa o tvom ugledu i reputaciji.“

- „Ajmo, dakle spreman sam te u svemu poslušati i taj problem riješiti.“

- „Neće ta individua nama prkositi, ajmo joj misli zaokupiti nečim drugim, naravno idemo joj otežati, a ne olakšati.“

- „Naravno, kao i inače ti si u pravu, što bih ja bez tebe?“

- „Pa ja sam tvoja glasnogovornica i moj zadatak je da sve što je crno pretvorim u bijelo, dan po dan i uživajmo u svemu ovome što nam je palo u krilo. Jebe nam se za ljude i kako oni žive. Tu i tamo udjeli im ponešto, ništa previše da se ne bi navikli na dobro.“

- „Lutko moja, svaka ti riječ ima mjesta, sada sam već zainteresiran za tvoj plan. Malo njima, puno nama i živjela Hrvatska....“

- „Svoj postotak ćeš dijeliti sa mnom, bit ću skromna, znaš me.“

- „Znam te.“ - odvratio je i uzdah mu se oteo iz grudi.

Nastavlja se….

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ