PARAZITI (grč. para = pored i sitos = hrana) su organizmi koji se hrane na račun drugog organizma (nazvanog domaćin) u toku dužeg vremenskog perioda. Kao posljedica specifičnog načina života kod parazita se javlja niz adaptacija koje se ogledaju u tome da neki organi zakržljaju ili nestanu, dok se na njihov račun razvijaju drugi. Upravo, to je čini se, odnos koji je nastao između plemenskog poglavice, nekih "uvaženih" vijećnika i građana.

Ovo je samo još jedna priča(koju sam ja izmislila, ne do Bog da je istinita) o onima koji su sebe namirili, ako je vjerovati jednoj snimci koja ovih dana kruži gradom i u kojoj se prvi čovjek grada žali kako ga je samo jedan vijećnik i njegova lojalnost koštao 84 tisuće eura,a sada mu je "okrenuo leđa". Ali ima takvih još(o kojima ovaj puta ne želim) koji su živjeli na gradskim jaslama i premašili sve dosadašnje neslavne „rekorde“, uzimanja iz gradske blagajne.

Eto ja mislim (ali tko sam ja da mislim?) da je to je iznos koji se uštedi boljim provođenjem javne nabave i općom štednjom i da nije megalomanije i pohlepe mogao je biti korisnije utrošen umjesto da završi u privatnom džepu. Uzimati danas takav iznos – znači biti u razini ni manje ni više nego parazita, kao što je recimo trichinella spiralis. Članovi ovog roda se često nazivaju trihinela ili trihinski crvi. Nematode su specifične po tome što imaju jednosmjerni probavni trakt. Ovi paraziti su dakle krajnje jednostavna i krajnje učinkovita stvorenja – osim što znaju biti prilično opasna za domaćina.

Ovo društvo, ovaj grad pokazuje da je manje spremno za bilo kakve izazove i krize od nekog plemena od prije 5.000 godina. Jer, u tom plemenu, kada bi došlo do teške krize, a mi jesmo u teškoj krizi – plemenski starješina bi rekao: „Prvo djeca!“ U spas, slali su se prvo djeca i njihove majke. Onda bi išli sposobni ratnici, oni koji mogu uloviti za sebe i za druge. A uvaženi poglavice i članovi plemenskog vijeća išli su zadnji – jer bi svojom dužnošću smatrali ne namiriti i sačuvati svoju guzicu, već sačuvati pleme. A što mi radimo? Plemenski poglavica predlaže za grad još jedan mali kredit (ako se ne varam 5 milijuna eura) i onda mu odmetnuti vijećnik parazit to minira. U našoj sredini poskupljuju razni nameti što će reći štedi se samo na građanima.

Tako nešto mogu predložiti samo mali ljudi, oni koji će kada se kaže "Štedi!" pognuti glavu i štedjeti – ali tako da sebe ne diraju, već da uzmu drugima. Savjesti nemaju – jer inače ne bi uzimali od svog naroda i svojih građana s kojima se susreću svaki dan. Okreću se kako vjetar puše, pa kad ljubav između plemenskog poglavice i njih pukne mijenjaju ploču. Ali, kada je privatni interes u pitanju dogovor se za tren oka postigne i opet će oni biti bliski. "Para vrti gdje burgija neće."

I tako se neki naši vijećnici koje sam ja u ovoj priči izmislila ne bi ni trebali osjećati pogođenim ako ih mi ostali budemo smatrali samo običnim trihinelama. Dakle, parazitskim organizmima koji svoj jednostavan život provode tako da sišu druge, mozga ne trebaju, niti drugih složenijih organa, a i nije ih briga ni ako im domaćin odumre s vremenom. Njima dobro, imaju hrane i toplo je, a ljudi neka se zabavljaju slušajući snimku od 45 minuta u kojoj se svašta baš svašta može čuti. "Jadni naš plemenski poglavica" kad priča čovjeku se srce od tuge cijepa, svi mu okreću leđa.

Naravno, svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovoj priči je slučajna i nenamjerna...

zpp