DIO 27.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

Ja sam  ovom svom tekstu dala naziv "Važan je kraj" baš zato što kraj možemo napisati svi mi građani ovog grada. Živimo u mračno i tegobno vrijeme u kojemu prljavi igrači svakog dana imaju sve više. Ima ih u svim strankama, jer su u politiku ušli kako bi se obogatili, iz vlastitih interesa. One skromne, jednostavne i dokazano provjerene poštene ljude koji su u politici dugi niz godina, a nisu ukaljali svoj obraz mi ne želimo primijetiti. Zašto je to tako, pojma nemam.

Ljudi nose imena i prezimena i imaju svoj obraz. Neki su ostali besprijekorni i nikada nisu dopustili sebi da ih se u lisicama odvede iz ovog grada. Ima i takvih, zato kad odlučujemo uvijek trebamo birati ljude, ono što oni predstavljaju, a ne ljigavce koji imaju PR agencije koje im rade kampanju na način da imaginarnim projektima i lažnim obećanjima zavedu ljude. Uostalom što je tima i takvima koji su puni love kupiti 1000 glasova? Ništa, to je za njih "pičkin dim", sića i oni su i na to spremni, jer važno je zadržati pozicije i važno je što duže igrati igre bez granica, uz blagoslov građana.

Pitaju me neki kakva je korist od ovog mog švrljanja po papiru? Nikakva, jer me čak neki toliko napadaju, misleći da me pogrdnim riječima mogu zaustaviti. Ali to je nemoguće. Kažu mi da imam Zmiju u njedrima i da sam izmislila lik iz svog romana, a meni je sasvim svejedno što mi govore i koliko me ružno napadaju, jer znam da ipak nakon kiše mora zasijati sunce. Nama običnim smrtnicima je strašno teško preživjeti, ali i DeGaull je rekao da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Istina živa, stoga dok ne shvatimo da je sudbina svih nas u našim rukama, teško da ćemo moći bilo što promijeniti.

A život prolazi, meni pišući, a nekima od vas osuđujući me za moje pisanje, ili me podržavajući onako tiho šapatom u strahu od onih koji su u gerilskom ratu s poštenim i odgovornim ljudima. Nedjeljni svibanjski izbori su za sve nas test naše savjesti, a kada prođu, svi mi moramo nastaviti piti vodu iz azbestnih cijevi i lagano trovati sami sebe. I to je moglo biti riješeno da nekima na prvom mjestu nisu njihovi osobni interesi, pa tek onda zdravlje svih nas. Ali što je tu je. Sutra je novi dan. Pobjednici će slaviti, gubitnici će gledati kako se prikloniti taboru koji ih je porazio, a ja ću ostati sa praznim papirom na koji ću ispisivati neke nove stranice. Za mene se ništa neće promijeniti, jer ja sam i onako navikla raditi i kada nije po mom. I ništa neću prepustiti slučaju. Napisat ću kraj ovog romana, jer ovako je nedorečen, nejasan i svi su razočarani jer glavna likuša i nadalje igra svoje igrice sa svime i svakime. Tu i tamo izgubi koju rundu, ali ja je dobro poznajem. Njoj stvari nikada ne izmiču kontroli. U konačnici, ona sve bitke dobiva. Na ovaj ili onaj način. Ali nikada pošteno. Onaj tren kada je i na mrtvima počela zarađivati osuđena je da poput Sizifa u svom životu gura kamen uz brdo. I nikada više u njenom životu neće i ne može biti isto.

Samo žalim što sam je ostavila i napustila u trenutku kada se možda i moglo nešto promijeniti, ali okružila se ljudima koji su se potrudili da smanje moj utjecaj na nju, a ja nisam imala volje boriti se i za nju i s njima. I sad smo tu gdje jesmo. Ja i nadalje piskaram i imam za golo preživljavanje, a ona mlati lovu i s novcem može kupiti sve i svakoga. Tko je od nas dvije uspješniji, pitala sam samu sebe često, ali u posljednje vrijeme mi i nije važno. Jer više nema one slatke male djevojčice s plavim okicama s kojom sam se igrala u svojoj prašnjavoj ulici, a ovu ženu koja je postala jednostavno ne želim gledati, jer mi se gade postupci nje i onih kojima se okružila. Što se Petra tiče, ako bude igrao kako ona bude svirala ta veza će opstati, jer on još ne shvaća da ona nije osoba već klupko laži, spletki i intriga i u njenim mislima je samo kako koga iskoristiti.

A onda dođu noći i oni su duge, mračne i bez snova, jer svaki list papira ima dvije stranice i mač dvije oštrice. Stoga više i ne dižem glas i ne pokušavam bilo što promijeniti, jer ljude ne možeš promijeniti. Oni sami sebe mogu promijeniti u koliko žele, a sve drugo je iluzija i zabluda. Svakoga od nas je naš život oblikovao, situacije u kojima smo se nalazili, naše rane koje smo zadobivali i za koje smo mislili da će s lakoćom zacijeliti. Nisu i neće, sve to nas je trebalo naučiti da budemo oprezni da ne poklanjamo svoje povjerenje olako, ali opet neki od nas su ostali nevini poput djece i što je najgore ili najbolje, ne mogu se i ne žele se mijenjati. U mom slučaju je prekasno za promjene. Vjerujte nije do mene. 

Ali što god da se događa ja ću i idući tjedan pisati. Na svoj način, jer neki su mi nepresušni izvor inspiracije, stvarno su me nadahnuli svojim muljažama podzemlja koje ih je oblikovalo u to što su postali! A i vi ćete se i nakon nedjelje, pogotovo ako ste se prodali za porciju ćevapa, morati pogledati u zrcalo.

Nastavlja se....

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna i nenamjerna.