Sretna nam Nova godina

Sretna nam Nova godina

Otkrit ću vam jednu tajnu. Trebalo mi je dugo vremena kako da dokučim kako svjesno ili nesvjesno privući na portal što veći broj čitatelja. Nisam se ja rodila s tim talentom, moji osvrti su posljedica iskrenog i upornog pisanja, a na svojoj grbači sam osjetila metodu pokušaja i pogrešaka. Mehanizam je jasan, stereotipa nema. Gledam i pišem o određenom ponašanju ljudi. I to je dobitna kombinacija. Osjećam radost i sreću dok razotkrivam neke ljude, društvene pojave, opažam sve što i moji čitatelji, ali oni o tome pričaju po kuloarima, a ja pišem jasno i glasno. Radoznala sam, upijam ogromnu količinu informacija, pišem ozbiljno-neozbiljno, a baza podataka omogućuje mi da biram teme koje uobličujem u tekstove. Sve mi to leži i prija. Promatram ljudske pokrete, odnose među ljudima, zvukove i sve to vrtim po glavi. Vijest nije vijest ako nije objavljena. No uvijek se može interpretirati na ovaj ili onaj način.

Ja znam neke ljude "od pera koji" kada se događaju čudne stvari oni su vrlo kooperativni i povjerljivi. Prezentiraju razvodnjene priče pa ti doista ne znaš je li nekoga netko tužio i traži milijun kuna odštete na ime intelektualnih usluga ili nije. Radi se o nekim "nepoznatim" licima i nekim ugovorima, događajima koji su se možda dogodili ili nisu. E ti ljudi od lakmus papira tzv. novinari žive aktivno-odsutno, vodaju okolo rasnog pekinezera, bogato se žene i u mirazu dobivaju na sumnjiv način priskrbljene tvrtke, kojima brzoglas nije ravan. Ništa tu nije čudno?! S teritorija grada proširili su se na lijepu našu. I nema nikakvih nesporazuma, ničime ne uznemiravaju javnost i pučanstvo, osim što ponekad o njima "greškom" iscuri vijest da su si kao veliki humanitarci na račun inkasirali donaciju. No, suci odmah dobiju zadatak da taj i takav predmet drže u ladici, zbog općeg interesa. E, sad tog novinara koji je "greškom" objavio tu vijest odmah treba išćuškati, jer taština dotičnih se ne smije ukaljati.

Dakle, meni kao novinaru je najbolje da ne pišem istinu već humoreske, jer istinom narušavam prijateljske i rodbinske veze. Situacija se neumoljivo komplicira i kada neki ambiciozno pokušavaju doći do visokih pozicija u stranci kako bi i otuda mogli JOŠ BOLJE I VIŠE ucjenjivati ljude. Dakle ti o kojima ja piskaram često mijenjaju smjer, čas su lijevo, čas su desno, a ja se samo nadam da to vrludanje neće ugroziti njihovu nestabilnu psihičku ravnotežu. Kako raspetljati čvor novinar pojma nema, u konačnici će to ipak morati suci koji se čuvaju vlastitih presuda kako se ne bi zamjerili moćnicima. Dakle, kad god ja napišem neki tekst on izazove potres u gradu, jer se netko uvijek prepozna. Odmah se traži moja odgovornost, javno izvinjenje itd...

Kreće serija sastanaka, a u slučaju mojih članaka ne rijetko se upletu i političari. Ja kao novinar imam vremena i sklonosti da promatram i taj soj ljudi. I činim to već punih trideset godina, od kada jedem ovaj tvrdi kruh sa sedam kora. Promatram ja tako iz dana u dan neke visoko pozicionirane političke funkcionere koji su u samom vrhu svojih stranaka na nivou države, poznate ličnosti, aktivne u našoj maloj zajednici. Gledam ja te likove koji su si osigurali dvije-tri kuće, dva-tri automobila, čujem imaju i račun u švicarcima. A kako i ne bi kada ih se za njihov rad izdašno nagrađuju. Što će biti jednog dana s njihovim teško stečenim novcem kojega su prigrabili od rada na humanitarnoj osnovi, tko će njima njihovu muku i trud nadoknaditi kada padne konačna presuda. Vjerojatno će se oni opet snaći, ako sve propadne oni će opet zaraditi, jer oni kroz život idu nasmijani, hladne glave, a umjesto srca imaju kalkulatore. Ali gledam ih ponekad i namrgođene kada lažu kako rade 50 godina, kada se po običaju kite tuđim perjem i o sebi šire legende. Sve to mogu jer su uvijek uz one koji su na vlasti. Lijeve ili desne. Čudna im je priroda posla.

Nisam ja nekakav zvanični povjesničar, ne oblačim se lijepo kao oni, ali znam da je jako teško pisati. Narod nije glup i zatucan, stoga ja pišem po osjećaju, uvijek poštujući svoje čitatelje. Moji kritički osvrti plijene pozornost samo je pitanje tko gleda, tko sve ocjenjuje i želi li netko pročitati suvisli osvrt na događaje i javne osobe koje nas okružuju. I onda onaj glavni lik s početka naše današnje priče koji tužuje zbog svojih intelektualnih usluga i traži milijun kuna, zacijelo će se namiriti. Sve će to platiti narod u ovoj napaćenoj Slavoniji u kojoj svi o svima sve znamo.

Generalno gledano na papir nabacujem ideje koje mi šapnu moji sugrađani, kreiram brend, dizajn i opisujem svoje okruženje. Dovoljno mi je što sam ista, ali su zato moji tekstovi drugačiji od nekih koji se zovu novinarima. Zanimljivosti i fora je napretek u našoj sredini, pravila nema, a jesam li ponekad provokativna, duhovita, informativna ili zabavna to prepuštam vama. Ali jedno sigurno znam. Postoje ljudi koje vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto, ali još gore od toga je, kada slušamo one koji nemaju dovoljno duše da čine dobra djela, a nemaju niti dovoljno pameti da šute. Zbog onih koji o sebi vole razmišljati kako su sveti poput Majke Tereze ja vam šaljem dobronamjernu poruku: Neki ljudi u naš život uđu kao blagoslov, a neki kao lekcija-MA ZNATE VI TO VEĆ, ZAR NE? Sretna nam Nova godina...

Zlata Pazman - Petrić

Kolumna